Stalno se nešto izvinjavamo. I zaista, kada malo bolje razmislim, eto i sama sam često bila sklona izvinjavanju. Posebno kada sam bila mlađa. Krivica je nešto što nam je nametnuto istorijskim matriksom na ovim prostorima. Ovde mogu lako i uz kafu da te osude čas posla.

Ovde su i najpopularnije istorijske ličnosti razne mučenice. Ona koja se ništa ne muči - njoj je lako. Moraš da se puno žrtvuješ da bi zadobio poštovanje. I volela bih da mogu da kažem da je vreme da se to menja. Krajnje je vreme. Najpre da se osvesti ta neka matrica, pa da evoluiramo iz uloge žrtve. Biti u ulozi žrtve nije dobro. A sa lakoćom može da se upadne u nju i da ti postane čak udobno, lako je navići se na sažaljenje, kukanje, a pogotovo na samosažaljevanje. Pišem ovo kao neko ko je bio na tom mestu. Posle niza niskih udaraca i tragedija koje uvek dolaze u množini dospela sam u tu ulogu žrtve.

Namučena okolnostima i izmučena stresom, sa kortizolom koji luči paniku u mom mozgu, nisam baš mogla racionalno da razmišljam i promišljam. I tako su se nizali dani - krunilo mi se samopouzdanje, bila sam na podu suštinski nokautirana ponudama u jelovniku sopstvenog života. I počeli smo da kukamo svi nad mojom sumornom sudbom kletom.

I nevolje su samo stizale jedna drugu, kao magnet sam ih privlačila. A onda, jedan zdrav deo moga mozga počeo je da opominje kako je vreme da se trgnem i da pokušam da ustanem i zaustavim taj grčki hor koji plače nad mojom situacijom i to pod hitno. I da, uspela sam, regulisala kortizol uz pomoć profesionalca i počela hladne glave da promišljam strategiju izlaska i način na koji ću se isceliti. Jeste, život ume ponekad da bude opak, težak, nepodnošljiv i da udara u pleksus, nisko i prljavo, ali nekako valja izbeći da se upadne u zamku samosažaljavanja.

Ono što me fascinira kod skandinavskih naroda jeste stepen ravnopravnosti na kome se oni nalaze, doduše fascinira me i njihova fizička spremnost, polarna svetlost i to što voze bicikl po snegu i nisu nimalo zimogrožljivi, baš kao i njihovi kriminalistički romani i serije. Kod njih nema toga da žene stalno imaju giltare, neku grižu savesti koja ne uspeva da dosegne ideale žene mučenice. Kod nas u intervjuima veoma često žene govore kako su šampionke u kućnim poslovima, bolje kuvarice od Gordona Remsayja, pride su i majke Hrabrost koje sa lakoćom izgledaju kao seks simboli za kojima nacija balavi.

To je slika koja je zahtevana i to je slika koja se gradi, a realnost je sasvim drugačija. Od devojaka se očekuje da budu savršene ćerke, sestre, devojke, a onda žene jednom muškarcu, da ih voli njegova familija i da mu prezime ne obrukaju. Potom se očekuje da budu savršene majke, bake, tetke. Ništa slabije od savršenog se ne računa. Vrlo je kompleksna uloga koja se zahteva od ženskog roda, a toliko je nepoznatih u toj jednačini. Eto, na primer, šta ako ti je muž razmaženi dečak sa sindromom Petra Pana, nedozreo i nedorastao tom zadatku? A to je tako česta pojava. Na ovom brdovitom Balkanu dečacima se puno toga oprašta, a žensko je krivo za skoro sve. I to nije lepo, a nije ni istinito.

Živimo u nekom vremenu neokonzervativizma. Zaista, kada sam bila mala, mislila sam da ćemo u 21. veku leteti svemirom, komunicirati telepatijom, teleportovati se čas posla i nositi srebrne čizme. A eto. sad smo u situaciji da apelujemo na javno mnjenje da niko ne sme da bije žene i da to, ako je nečija žena, ne znači da je njegovo vlasništvo i da niko nikada ne sme da vam lupa šamare ma koliko i sam mislile da ste taj šamar zaslužile.

Kada još pomislim na sve one žene koje marširaju ulicama Poljske da bi sačuvale svoje pravo na donošenje odluka koje se tiču njenog tela i života, shvatam da naša civilizacija, kada je reč o ženskim pitanjima, ide retrogradno. Vreme je za evoluciju svesti, drage devojke!

Tekst: Luna Lu

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/ellesrbija/