Mnogo puta, svakako više od deset - svaka moj koščica ostajala je tako sama. Kao Ronin, samuraj bez gospodara, ostajala sam da lutam poluluda pokušavajući da se presaberem šta se meni  u stvari dogodilo, do koje mere sam tako loše procenila situaciju i kako da od blama ne uginem.

Najpre, od one slike gde razgoropađena, u ratničkim bojama, dostojna Amazonki, vičeš: „Spartaaa“, a nikog oko tebe da te sledi i da te podrži. Odjednom si u tom nekom poduhvatu bilo poslovnog, bilo ljubavnog žanra sam samcijat. Malo je reči da je jedan od neželjenih efekata osećaj da si pokisao, da se sve cedi, a maskara curi. Onako kao da te je neko zalepio mlakom vodom sa trećeg sprata stare gradnje. Onda osećaj izdaje koji uvek nekako ima ukus metala i dugo se zadržava ostavljajući pelin gorak ukus. Onda sledi talas poniženosti. Surfuje se na njemu neko vreme. Onda, naravno, kreće poplava samokritike. Onda si tužan, do kraja sveta. Setiš se one Marilynkine: „Pasa se ne bojim, ljudi su ti koji ujedaju.“ Onda iz te ranjivosti i tih oplakivanja postaješ ubeđen da Kosmos zna bolje. kako ništa nije slučajno. Kreće priča o vratima koje se zatvaraju i prozorima koji se istovremeno otvaraju.

Buda poručuje: „I to će proći.“  Stupa na snagu i ona da su ti svi ljudi učitelji, posebno oni koji te iskasape. Setiš se svih dobronamernih rođaka, prolaznika i obazrivih sugrađana u životu, koji kao u nekom Almodovarovom filmu stoje u formaciji grčkog hora i govore ti uglas: „Lepo smo ti govorili da previše veruješ ljudima. Mnogo si na- iv- na! Naivna! Naivna!” To „naivna“ odzvanja u glavi kao da ga pun stadion navijača izgovara uglas. Tu je i bes. Ihaj! Njega obično potiskujemo. Sad već savetujem obavezno neku sportsku aktivnost gde se taj bes ne gomila nego izbacuje kroz znoj. Suze i znoj - naša slana strana. I onda, polako ta rana kreće da se čisti lagano i da zarasta. Rana koju smo naneli prevelikim očekivanjima koja nisu zavisila od nas. Mogli smo samo da radimo najbolje što smo umeli i da volimo koliko smo znali i umeli i to je bilo do nas.

Uvek je do nas - naš maksimum. I divan je osećaj davati svoj max makar koliko bolelo kad se izjalovi u svetu minimuma. I zato ću se uvek boriti za stvari i za vrednosti u koje verujem. Važno je u životu pokazivati da ti je do nečeg stalo. Ideali su dobra stvar, oni podmlađuju, pozitivno utiču na energiju. Nema uljuljkivanja u defanzivu. I ako ne dobiješ svaku bitku, važan je taj osećaj da si se borio, pa makar u toj borbi bio i povređen, znaš bar zbog čega imaš ožiljak. Ljudi veoma često imaju tendenciju da idu linijom manjeg otpora, kompromisi na sopstvenu štetu su takođe veoma u modi, lako se odustaje, a mnogo toga se i ne započinje jer deluje previše „komplikovano“.  

Takođe, dosta je „u trendu“ da ne pokazuješ da ti se neko ili nešto zaista sviđa i da ti je do nečeg uistinu stalo. Blaziranosti je opet IN, došlo je ponovo njenih pet minuta, Onako - folira se neutralnost. Atmosfera je kao onaj stisak ruku „mrtva riba“. Na sve može da se prevrne očima i sve u nekom momentu počne da „smara“. Ne pristajem na takav oktobar. Hoću da bude crveni, strasni oktobar. Hoću da se glasno smejemo.

I da naglas kažemo do čega nam je stalo i da nam je u nečemu lepo. I da hoćemo da traje. Hoću da pravimo raskošne čorbe i pite od bundeva - softane, da prste poližeš. Hoću da se radujemo, a ne podrazumevamo što smo ovde sada, ovakvi i to se više nikada neće ponoviti. Hoću da udvarači ne mogu da žive bez nas i da nam pišu pesme, grafite, da kada te zagrli znaš da te ne pušta. Razumete - hoću da nam život bude intenzivan i jak, a ne bljutav i mlak. I da ima začina. I mirisa. I da, kada budemo otvorili bocu sećanja za pet godina, znamo tačno da je tako mirisao #Oktobar2016. po svemu jedan specijalno značajan oktobar  u našim životima.  

Tekst: Luna Lu

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/ellesrbija/