Druga sezona serije Mister Robot. Sa glavnim junakom Eliotom osećam povezanost kao da mi je DNK rođak. Mušema na smajlije za sto na terasi gde držim rekvizitu za mali vrt. Od ovog leta prvi put sam se odlučila na hrabar korak da uzgajam biljke. Bosiljak je toliko uspeo da sam napravila teglu pesta, dosta lavande mi se osušilo, ali su dve saksije procvetale. #malapobeda 

Što se tiče mušeme, morala bi biti na one old skul esid smajlije kakvi su jedino postojali kad se početkom devedesetih rađala tehno kultura. Pre nego što su porasli i postali emotikoni. Valja locirati vintidž košulju mog divnog Borisa Nikolića.

Znate, on je bio jedan divan čovek i sjajan umetnik. Njegovi modeli bili su priče. Nekada davno u prošlom veku drugačije smo terali modu - morali smo da osmislimo i razradimo dosta detaljno neki lik pa bismo se po tom konceptu oblačili. Takoreći, nismo bili sami sebi stilisti, nego kostimografi. A svako je bio neki svoj karakter, nismo ličili jedni na druge. Ovako, kao danas je jednostavnije, mada dosta skupo izađe jer se sve brzo iznosi - uopšte, sve brzo postane dosadno. Pažnja, prijatelji - onaj ko bude umeo da nam osvoji i drži pažnju taj ima moć. 

Svi smo u potrazi za novim senzacijama, novim postovima, novim junacima, najnovijim obaranjem sa nogu i sve većim brojem frejmova da bismo zadovoljili ove naše gladne oči. I tako iz sata u sat. Iz dana u dan. I pisati - pisati rukom & mastilom, poderati papir dok ne otekne prst i ne pomodri jer pisanje je težak posao, ali je i terapija. Posebno pisanje rukom svega što ti je na duši jer – da, papir trpi sve. Na računaru se misli odmah edituju, dolazi do svojevrsne autocenzure.

Ovako svesku kupiš i kreneš sa ili bez „dragi Dnevniče“ i srećno! Terapija je i muzika Philipa Glassa. U poslednje vreme u ovom sveopštem planetarnom ludilu veoma mi odgovaraju fascinantna i tako uzbudljiva dela koje je komponovao za film Sati i Iluzionista. Gospodin Glass je apsolutni genije. Stavim svoje B&O slušalice na kojima se čuje svaki šum jer ne čujem dobro, sluh je popustio kao deo profesionalne deformacije rada na radiju i u klabingu,  i onda odvrnem do daske i odnese me, ponese, najpre pokida u 1000 komada, potpuno me rastavi, a onda me ponovo sastavi. Philip odgovora mom nemiru, pomaže mi da ga isporučim svemiru. U septembru, na listi je svakako i BITEF.

Makar jednom, obazrivo izabrati komad i setiti se Jovana Ćirilova. Kakav je to gospodin bio. Mada mora se biti pažljiva izbiračica naslova u selekciji.

Često mi se dešavalo da, ako se smorim na nekoj predstavi na BITEF-u, posle ne krenem na vreme u novu pozorišnu sezonu, a u teatru je spas. Pored bioskopske sale, Talijin hram je moje omiljeno mesto za plakanje, uvek zaplačem na aplauzu to mi je neki ventil, nemam pojma. Tako je oduvek, ma kakva predstava bila. Mnogo mi je dirljiv taj momenat između glumaca i publike. Svima se pomalo razmazala šminka i ovima na sceni i ovima u publici. Meni maskaru često lekovite suze otope. Pozorište ume da ti pokrene misli na neku stranu za koju nisi ni znao da tvoj mehanizam podržava. Kao one bombone što su „odžačar za grlo“, tako je teatar za razmišljanja.

U septembru je veoma važno zadržati neku dobru naviku koju smo stekli ovog leta - bilo da se radi o ranoj večeri ili šetnji novom rutom do posla. Te letnje verzije nas samih mogu biti izuzetno važne u prevazilaženju osećaja poznatijeg i opevanog kao Summertime sadness. Pogledati obavezno posle toliko godina ponovo Vendersovo remek-delo Nebo nad Berlinom, šta bi dva anđela osetila kada bi prošla pored vas? Koje bi misli čuli? Da li bi to bila neka lepa razmišljanja ili neke zlehude misli? Ovog septembra treba se potruditi da od 60.000 misli za koje kažu da mislimo dnevno, bar polovina tog impresivnog broja mogu biti neke zabavne, zar ne?

Neke misli što nam teraju smešak na lice, pa se pojave rupice na obrazima. Mogu da budu i pomalo nevaljale - maštu valja zagolicati. Mogu biti i misli bezobraznice, kao i neke hrabre koje možda mogu da učine ovaj svet boljim mestom za život. Ove jeseni sasvim je u redu da u našim glavama zavladaju idejni nemiri, oni su uvek dobri jer nas čine boljim & jačim individuama.      

Tekst: Luna Lu