„Je l’ može ovo da se popravi?“

„Ma gde može, vidiš da si ga smrskala sasvim.“

„Da li bar može neko fotke da mi iščupa?!“

„Sa čega da ti iščupa, ko zna gde ti je odletela memorijska kartica, da li si blesava?!“

Sitni trakasti odblesci pred očima kao kad se zagledaš direktno u neonsku sijalicu pa naglo skreneš pogled i ona preteća hladnoća negde iza potiljka koja ti najavljuje podrhtavanje dlanova i mogućnost da se onesvestiš.

„Pa ja neću imati nijednu našu fotku onda…“

Stvarno, kad se nagneš unazad, nasloniš glavu na dopola podignut prozor automobila i spuštenih kapaka pokušaš da se setiš - šta je prvo što će ti pasti na pamet? A šta je prvo što ćeš nakon nekog vremena zaboraviti?

Prvo ćeš se setiti onog „Ćao, Filipe”, dok stoji bokom oslonjen na banderu čekajući te na Zemunskom keju. Verovatno znaš i o kojoj  je tačno banderi reč, i to bez brojanja koraka od parkinga do nje.

Setićeš se i kako si slagala da imaš godinu dana manje čisto da vidiš da li će odmah primetiti kako se unervoziš kad lažeš oko gluposti jer imaš taj tik s gumicom za kosu koju držiš obmotanu oko domalog prsta desne ruke i počinješ mnogo glasnije da se smeješ.

Setićeš se doručka, nekih bavarskih kifli, balans jogurta i slatkog peciva s listovima badema koji su se zalepili za unutrašnjost smeđe papirne kese.

Setićeš se kako ti je za rođendan kupio neke glupe crno-bele minđuše, nikada ih nisi nosila. Možda zato što je tada još mislio da slaviš rođendan manje.

Setićeš se drugog dela Gospodara prstenova, bio je na tv-u onda kad si besneći po kući šutnula kofer i nabila desni palac do modrenja i ćopanja narednih petnaest dana.

Setićeš se kako ste umalo promašili let za Beograd jer je aerodrom u Frankfurtu ogroman, a nije te slušao kad si „zvocala“ kako je terminal ka kome idete pogrešan.

Setićeš se da ti je doneo cveće za Dan zaljubljenih, mrzela si ga što te namerno blamira pred ljudima sve dok te nije odveo na supu s domaćim rezancima i gulaš da se izvini.

Setićeš se i da se toliko smejao preko te supe da je morao da briše suze ćoškovima progorelog  stolnjaka dok si ti s druge strane stola lagano popuštala.

Setićeš se suza koje su došle posle. Onih koje nisu brisane i koje su dolazile uz podrhtavanje ramena i uporno pritiskanje korena nosa palcem i kažiprstom u nadi da će prestati.

Setićeš se i da si nosila oker suknju s bledozelenim cvetovima onog dana kad si rešila da mu kažeš kako verovatno poslednji put pritiskaš dugme za četvrti sprat.

Misliš da nećeš ništa zaboraviti?

To je zaista dirljivo i divno od tebe, ali znaš i sama da nije tako. Svaki dan koji prođe odneće sa sobom jedan fragment sećanja. 

Isprva će to biti gluposti. Zaboravljaćeš kako se beše zove ona žena što je dolazila da mu sprema stan, koje su mu knjige naslagane na polici iznad kreveta, koju vrstu tečnosti za sočiva koristi, da li mu se trener zvao Marko ili Miloš, koliko puta ste išli kod njegove mame na Tre leće kolač, kad ste prestali da koristite kondome, zašto ste se posvađali nasred Kapetan Mišine, na kom filmu te je gađao kokicama jer si non-stop pričala.

To ti i neće padati bogzna kako teško. Mo’š misliti, pa nikada nisi mogla da zapamtiš ni kako se zove komšijina žena, kako ti tačno glasi JMBG, da li ti je sestra od ujaka rođena 28. ili 29. avgusta ni koliko punih kašika šećera ide u šnenokle od šest jaja.

A onda ćeš zaboraviti koju košulju je nosio kad te je čekao da se vratiš s mrskog puta iz Ciriha s kog si mu donela magnet u obliku kućice za ptice i čokoladice s marcipanom.

Zaboravićeš da li te je učio da parkiraš hodom unazad ili bočno.

Zaboravićeš da li je limunada koju te je terao da piješ svako jutro kad se probudite zajedno bila sa šećerom.

Zaboravićeš ime koje je hteo da da psu kog niste stigli da kupite.

Zaboravićeš kako se zove radnja u koju si nosila kožnu jaknu da mu poprave rajferšlus koji si ti pokvarila noseći je te jeseni besomučno.

Zaboravićeš da li mu broj mobilnog počinje s 060 ili 065.

Zaboravićeš kako si vežbala da li lepše zvuči da sasvim uzmeš njegovo prezime ili samo dodaš na svoje kao svaka osvešćena intelektualka.

Zaboravićeš koje kupaće gaće je nosio na prvom zajedničkom letovanju i kako mu u kosi ostaju zrnca soli dok ih ti ne rastreseš rukom.

Zaboravićeš kako te gleda dok se šminkaš, a ti pokušavaš da stavljanje maskare deluje što senzualnije.

Zaboravićeš da ste se smuvali u njegovim kolima.

Zaboravićeš da mu čestitaš rođendan.

Zaboravićeš koju knjigu si čitala ono jutro kad si prvi put pomislila da ga u stvari voliš jer ti je ostavio ceo kroasan s bademom u kuhinji.

Ili ipak nećeš?

U svakom slučaju, nijednu zajedničku fotografiju osim onih glupih iz automata koje stoje zakačene na frižideru u maminoj kuhinji nećeš imati - to ti je jedino sigurno.

Tekst: Vanja Bahilj