Diši, diši, samo diši. Stavi ruku na grudnu kost i lupkaj se po njoj prstima lagano, to uvek pali u ovakvim situacijama. Stavi ručne zglobove pod mlaz hladne vode, to će spustiti pritisak. Ili smanjiti vrtoglavicu. Ili utišati huk u ušima. Čučni, stavi glavu među kolena i ostani tako malo dok kupatilo ne prestane da se vrti oko tvojih stopala. Šta god, samo uradi nešto, pomeri se, ne možeš da stojiš tako ukočena i da čekaš da prođe samo od sebe. Videće te. Prepoznaće ti paniku u nervoznom treptanju da oteraš suze. Zagrliće te i čuće kako ti lupa srce i pokušava da se izmigolji ispod tvoje bele bluze i uđe u njegovu kariranu košulju. Pitaće te šta ti je. Samo da te ne pita šta ti je.

Izlaziš, uzimaš naočare za sunce i sedaš da se obuješ. Vidiš njegova stopala kako se približavaju, čudno ti izgledaju te patike koje je kupio, deluju kao da bi ih nosio neko ko vikende provodi po kafićima uz listu iz kladionice, videla si ih na nekom dečku u sivoj trenerci juče i malo si se štrecnula od pomisli da on u stvari nije poseban. Diši, diši, samo diši.

„Šta će ti naočare, vidiš da je oblačno, ludače?“

Smeje se i čučne pored tebe, vezuje ti pertlu na desnoj nozi dok ga gledaš u čelo. Čini ti se da si videla sedu. Pružaš ruku da je pipneš, ali on podiže pogled i vidiš mu osmeh. Gornja leva jedinica mu je malo iskošena, mora da je trebalo da nosi fiksnu kao klinac, a nije hteo jer nikada neće baš ono što bi trebalo.

„Ma možda grane sunce posle, ovo vreme je sumanuto.“

„Ja sam ti lepo rekao kako je u Peterburgu, a ti si ponela baletanke i nisi ponela jaknu.“

Smeje se i dalje. Ljubi te u nos, ustaje i pruža ruku da ti pomogne da ustaneš.

„Nemoj da sediš na pločicama, stvarno nisi normalna, napolju je sedam stepeni, smrznućeš se u toj košulji.“

„Ovo nije košulja, ovo je bluza.“

„Bla, bla, bla, pametnjakovićka, aj’ da ti dam svoju majicu da obučeš ispod bar.“

„Neću, biće mi vruće posle, mrzim kad mi je vruće.“

Čekate lift dok ti razmišljaš kako je smešno što Rusi nemaju nulu kao oznaku za prizemlje, nego im je jedinica u stvari prizemlje, a treći sprat na kom ste vi bi u Beogradu bio drugi. Koji bi on tebi bio u Beogradu? Osmi? Deveti? Prvi? Diši, diši, samo diši.

„Eto, je l’ ti vruće sad?“

„Nije.“

„Šta sam ti rekao?! Ali neeee, zna ona sve bolje, sve je ona shvatila, hahahaha!“

Samo da prestane da se smeje, ništa mu ne možeš kad se tako smeje. Uvlačiš prste u predugačke rukave majice koju ti je dao. Sva sreća pa nema ko da te vidi ovde, izgledaš kao idiot s maslinastom termo majicom na rajferšlus koja viri ispod svilene bele bluze s malim vezenim zlatnim rombovima po sebi.

Pored vas prolaze otac i ćerka, malecka sedi u kolicima i u jaknu je umuvala neke dve plišane igračkice, valjda da im ne bude hladno napolju. Diši, diši, samo diši.

„Gde ćemo da jedemo, hoćeš opet onaj gruzijski restoran?“

‟Ma može, šta god, svejedno mi je.“

Pogleda te iskosa, mora da je to „svejedno mi je“ zvučalo malo značajnije. Ili malo zlokobnije. Ili baš onako kako si htela da zvuči. SVEJEDNO. TI. JE. Stvarno ti je svejedno. Boli te uvo, ionako znaš kako ovo uvek završava. Kako jedino može da se završi.

„Šta je tebi ceo dan, je l’ možeš konačno da mi kažeš i da prestaneš da se praviš naivna kad te pitam?“

„Ništa, samo sam loše spavala.“

„VANJA!“

„Ne viči na mene, znaš da to mrzim!“

„A ja mrzim kad se praviš luda kad te nešto pitam.“

Za stolom desno od vašeg sedi par. Ona je od onih devojaka koje uvek deluju pomalo zbunjeno iako to gotovo nikada zapravo nisu, on je od onih momaka koji se uvek trude da deluju sigurno iako to retko kada zapravo jesu. Oboje jedu cezar salatu. Došli su u gruzijski restoran i naručili cezar salatu. Nervira te to. Dira te negde ispod levog plućnog krila, tačno tamo gde je njegova ruka sinoć spavala.

„Je l’ vidiš ovo dvoje? Ove pored? Evo sad ću da ti kažem šta mi je!“

„Kaži.“

„Eto, njih dvoje se vole, je l’ tako? Drže se za ručice kad šetaju, naručuju isto glupo jelo, planiraju gde će na letovanje, pretvaraju se da ih zanimaju interesovanja onog drugog, jedno drugom kuvaju čaj kad ih uhvati hladnoća s pločica, mane još uvek ili ne vide ili vide kao nešto simpatično što će vremenom proći.“

„Dobro, pa?“

„Pa neće proći. Jedno jutro će neko od njih dvoje ustati prvo, recimo ona. Skuvaće kafu za oboje, sešće i gledaće ga dok on prelistava vesti na telefonu, on neće ni znati da ga ona gleda jer se navikao na taj pogled. A ona će ga gledati drugačije prvi put. Gledaće ga i preko šolje s kafom će se pitati da li je to čovek koga ona voli.“

„I šta će zaključiti?“

„Zaključiće da ga možda i voli, ali da više nije sigurna da li je to ljubav koju je htela. Reći će sebi da je možda u međuvremenu postala drugačija osoba i da toj novoj osobi koja je sada treba novi momak da je vodi u gruzijski restoran.“

„A to uvek mora tako da bude, je li?“

„A jesi li ti video do sada negde da ne mora?“

„E pa jedno je sigurno, ti nikada više nećeš kuvati kafu ujutru.“

Smeje se opet i opet te ta iskošena gornja leva jedinica grebe po očnom dnu.

Diši, diši, samo diši.

Tekst: Vanja Bahilj