„Gde ćeš na leto, je l’ imaš neki plan?“

„Ma otkud, nisam ni razmišljala o tome.“

„Ti nikad nemaš plan.“

Blagi pogled koji gađa negde u levi ugao usne i koji u prostor između vas dvoje ispušta neku modru vodenu paru koja kao da pada preko krušaka na tartu koji stoji netaknut ispred tebe.

„A kako je u braku, je li super kao što ti meni izgledaš?“

„Super, baš super.“

Trzaj oka, pogled na sat koji viri ispod ruba rukava letnjeg sakoa, savršeno uparenog sa bež cipelama od prevrnute kože. Mora da mu ga je ona odabrala, on nikada nije obraćao mnogo pažnje na odevanje.

„U stvari... šta znam, ne moraš da žuriš.“

Još blaži pogled, ovaj put u oči i u nešto staro što ste odavno ostavili za sobom, još onog proleća dok on nije bio stalno zaposlen, a ti nisi znala da li želiš da pišeš ili da praviš tabele u Excelu o izvozu proizvoda domaće konditorske industrije u zemlje Evropske unije.

„A gde si ti žurio onda?“

„Jebi ga, Vanja, ne možemo svi da budemo deca doveka. Nemamo svi taj luksuz da radimo ono što volimo i oblačimo se tako da nam bude šareno i udobno, neki od nas su morali da odrastu i da počnu da peglaju košulje svako jutro.“

„Pa ako ti je bio potreban neko za peglanje košulja, imam ja super vešernicu u zgradi, nisi morao zbog toga da se ženiš.“

Tačno po pokretu prstima kroz kosu i tome kako hitro skreće pogled na sto pored vašeg znaš da si opet uspela da ga iznerviraš. Oduvek te tešila ta sposobnost. Moć da ga jednom rečenicom izbaciš iz takta i nateraš da ludi sve intenzivnije dok se ti sve glasnije smeješ. Sve dok jednom nije odlučio da se umorio od tvog zvonkog smeha, tvojih večitih dilema, tvojih beskrajnih pitanja i tvog cinizma kog nisi uspela  da se rešiš ni kada ste poslednji put razmenjivali stvari koje su ostale kod onog drugog. Ti si rekla: „Evo, vraćam ti ovu majicu, trebaće novoj devojci da spava u njoj.“ i iz peta u crvenim baletankama izvukla najsrčaniji osmeh koji umeš, a on je ćutke uzeo kesu i ubacio je u gepek pored torbe za trening i rezervne flaše ulja za motor. On je uvek imao rezervu za sve, ti si uvek vozila dok auto ne crkne, još jedna od stvari koja ga je iritirala sve dok nije rešio da mu ni to više nije bitno.

„Pusti, posvađaćemo se bezveze, a nismo se toliko videli.“

„Ja tebe redovno viđam.“

„Ma šta lupetaš?!“

„Viđam te, Petre, viđam te.“

„Gde, bre, ne razumem te ništa?“

„Pa ovako… Viđam te svaki put kada vidim oca koji gura kolica sa bebom, ali sa onim pomalo odsutnim izrazom lica tako da ne znaš da li u stvari udiše miris svoje bebe ili razmišlja o tome kada sutra ujutru ima konferencijski poziv. Onda te viđam i svaki put kada na nekoj svadbi ili slavi vidim par koji je upario njenu haljinu sa njegovom košuljom i sede tako da ga, dok on priča s nekim pored, ona zaljubljeno gleda jer se i dalje divi njegovoj pameti, a njega taj pogled na obrazu pomalo uznemirava pa ne sme ili neće da se okrene ka noj. Viđam te i u muškarcima koji izuzetno zgodni i opeglani sede na jutarnjim kafama sami, uz novine i telefon, jer zaboga, njemu ne treba društvo, on je sve razumeo i sve prozreo, on je iznad držanja za ruke i ispijanja makijata s ženom ili devojkom. Eto, otprilike tako te svuda i stalno viđam.“

„Sreća pa si se ipak na kraju opredelila za pisanje, šteta bi bilo da tako bujna mašta i nepogrešivi osećaj za ironiju propada u nekoj zagušljivoj kancelariji.“

Možda da ipak probaš malo tarta, sav sladoled od vanile se otopio po njemu, još malo i trebaće ti kašika umesto viljuščice koju su ti doneli zamotanu u salveticu sa perforiranim rubovima koja se slaže uz reljef na rubu njegove šoljice iz koje pije kratki espreso. Bez mleka i šećera, naravno. Dok ti oduvek poručuješ nešto sa čokoladom, šlagom ili bar penom.

„Nego, imaš li ti s kim da ideš na svadbe i da ispijaš jutarnje kafe? Ili si i dalje udobno zavaljena u tu svoju poziciju iz koje prezrivo posmatraš sve one koji su pokušali ono što ti u stvari ne smeš?“

„Opa, pa eto cinizma niotkuda, Petre?!“

Pokušavaš da se smeješ, ali znaš da nije zaboravio kako nervozno nameštaš kosu iza uveta kada te namerno pogodi tamo gde se drugi ni slučajno ne usuđuju da gađaju.

„A jebi ga, mislio sam da ćemo posle toliko vremena moći da popijemo kafu bez podbadanja. Toliko vremena, Vanja. Toliko jebenog vremena je prošlo!“

„Kako kome. Sećaš se valjda da vreme za mene i nije neka opipljiva kategorija. Uvek kasnim.“

„Znam. Prestani da se smeješ. Molim te, prestani bar na minut, neće ti se desiti ništa strašno ako se minut ne smeješ sa svih tih 32 zuba.“

„Dvadeset osam, izvadila sam umnjake.“

„Zezaš? Konačno! Kad se samo setim koliko sam te terao da ih izvadiš…“

„E pa eto, izvadila sam ih pre dve godine.“

Iza njegovih leđa je prošuštala neka svilena letnja haljina, nije se ni okrenuo da pogleda, gledao je negde mimo tebe dok pokušavaš da odmotaš viljuščicu iz te glupave perforirane salvete.

„Znači četiri godine prekasno…“

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija