A kao avion. Uvek dolazim na aerodrom nekoliko sati ranije. Uživam u tim ritualima svetskog putnika. Kada sam bila baš mala – deda na M dovodio me je na kolače na Surčin da gledamo sletanja i poletanja. Tada su se ljudi baš doterivali za putovanja. Pravile su se frizure i nosila se svečana garderoba. Deda na M mislio je kako je to ključna stvar da ne razvijem strah od letenja.

I zaista, u avionu se osećam sigurno kao ni na jednom mestu uzemljena. A nije da nije bilo traumatičnih turbulencija tokom mog dugačkog letačkog staža. Jedno vreme sam čak želela da budem stjuardesa, no otac na V imao je puno toga protiv. Baš kao što nije hteo ni da se bavim folklorom.

Želela sam to prevashodno zbog mogućnosti pristupa raznim kikama i kompletima najvećih veštačkih trepavica kojima sam bila obuzeta kao dete. Tata, kao svaki Dorćolac, imao je dosta problema sa mišlju da ću mnogo putovati i u jednom trenutku ostati negde. Za razliku od mame na M koja i dan-danas kaže da joj je najveće razočaranje kad sam ja na tapetu, činjenica da nisam postala emigrant. To je delimično tačno jer sam savladala veštinu da emigriram u samu sebe i svoj mali svet. Vrtim sve svoje pasoše po rukama i shvatam da postoji jedna određena zakonitost, a to je da se u mom životu smenjuju periodi kada ne stižem da raspakujem kofere i periodi kada mi je maksimum kretanje do mog omiljenog jezera Palić i nazad. I tako se nekako smenjuju sumanuto – daleka putovanja, česta i intenzivna i momenti kada po tri meseca na sve svoje destinacije stižem peške. Prosto se otvori „put“ i onda bukvalno pičim sa aviona na avion, a onda se zatvori „gejt“ pa odlazak na Adu smatram neverovatnim avanturističkim doživljajem. Tako sam nekako navikla. I ne očajavam kada ne mičem iz baze. Onda putujem na papiru, putem mašte u neistražene destinacije skrivenih misli i žudnji. Putujem kroz vreme i obilazim neke predele u kojima je sve moguće. 

Inače, kada putujem volim da posmatram saputnike i izmišljam priče o njima. Najređe sam putovala preko turističkih aranžmana. Nisam taj tip. Inače, ne volim turizam kao organizovanu pojavu – najviše me užasava da neko u nekom gradu pomisli kako sam samo turista – sebe smatram avanturistkinjom i privremenom žiteljkom te destinacije. Izreku –  When in Rome, do as the Romans do prihvatila sam kao svoju. Obožavam da upoznajem različite načine života i da učim neke stvari od domaćina. Tako sam za nekoliko meseci na samom jugu Tajlanda u jednom malom selu Haadrin na ostrvu Panghan naučila nekoliko ključnih reči za konverzaciju na lokalnom dijalektu, lečila pse baktrimom i pohvatala sve seoske tračeve. Savladala njihovu verziju snukera i upoznala sve seoske šampione u boksu te sam sa sigurnošću mogla da se kladim na pobednika jer oni se klade na sve – od tajlandskog boksa, izbora za mis slavlja Punog meseca do toga koliko kilograma će imati plod papaje do trenutka berbe. 

U Južnoj Karolini – nedeljom sam odlazila u geto da bi zauzela mesto u crnačkoj crkvi gde sam lila suze dok su oni pevali najbolje na svetu – čist soul, bejbe, iz najdubljeg dela bića. Nosili smo i mafine Jamesu  Brownu koji je tamo robijao. Želim da verujem da ih je sa slašću smazao. U Parizu volim da obilazim opskurne izložbe gde se služi jeftino vino – toplo, ali nikad slađe.

Na Siciliji ponosno nosim bikini sa sve viškom kilograma jer tamo je normalno da žensko ima obline – ko bi odoleo pasti sa šafranom i sladoledu od pistaća koji rastu na okolnim brdima. U Sao Paulu sam bila najtužnija. Činilo mi se da nikad dalje nisam bila – dalje čak i od nekog vijetnamskog sela gde se puši opijum za dobrodošlicu, a struje nema, živina je jedini orijentir u vremenu. Pevac zakukuriče pa znaš šta ti je činiti. O, kako sam tada bila zaljubljena, kao nikad u životu i stalno sam želela da se taj put u Brazil izjalovi. Međutim, našli smo se u avionu, a moja ljubav me je čekala kod kuće. Ni sama ne znam kako sam se toliko zaljubila, sada mi je jako smešno kako sam se sve vreme boravka durila, jedino sam na plantaži banana u rodnom mestu Peléa malo uživala jer su nas tamo učili kako postoji mnogo vrsta banana, a posebno sam se zainteresovala za jednu koja se pasira i stavlja na kosu. Tamo je meka voda i kosa im je savršena. Uvek ću prvo pomisliti na te brazilske sjajne kosurdače, a sledeća asocijacija su mi ljudi iz plemena oko Amazona. Oni dolaze na pijacu i to mi je bila jedinstvena prilika da komuniciram, ni sama ne znam na kom jeziku – na nekom prajeziku od glasova koji se ispevavaju, pa mimikom i gestikulacijom. Najvrednija stvar koju posedujem jeste upravo perje retkih ptica kojim se stanovnici ukrašavaju, a koje sam dobila kao nagradu što sam im prišla bez predrasuda, dečje radoznala i otvorena. Ah, ta fantastična putovanja. Toliko toga čovek nauči o sebi. Na drugom jeziku možeš da bude bolji. Kada bih imala moć – volela bih da mogu da govorim sve jezike sveta. Osećam miris novih avantura ovog leta. Valja zažmuriti i ubosti mesto na globusu. Imam neki osećaj da ću uskoro pakovati kofere – ako ništa drugo u julu me Palić čeka.

A gde biste vi? Upiši destinaciju za leto 2016.____________________________ i srećno!  

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija