Neopisivo mi prija „najbolji dečko“ domaće muzičke scene. Trudim se da se probudim što ranije, nije lako, priznajem, čak, izuzetno mi teško pada – borba je velika. Za nekog ko je ceo život insomničar i najbolje funkcioniše čim se mesec pojavi, ovo je zaista da ne kažem – radikalna – lifestyle promena. Otvorim prozor, udahnem duboko i ništa ne mislim. Onako tokinovski samo puštam da me ono što vidim ostavlja bez daha, da svakim atomom osetim nepodnošljivu lakoću postojanja. Trudim se da udahnem jutro u kome samo ptice prave vrevu po uzbudljivom vrtu na koji gledam. „Vrapci se deru kao konji“ – baš kako kaže refren jedne domaće prolećne himne. Ovog meseca pijem AloeVeru kao luda sa Guava ukusom. Kupujem je po prodavnicama zdrave hrane i nisam sigurna da je superzdrava, ali eto, imam osećaj da činim nešto dobro svom organizmu. Satima šetam po gradu sa idejom da kupim neki fin nakit sa tirkizom. Nešto mi je baš ova 2016. za tirkize i teksas, izbledeo od starosti i bele bluze koje otkrivaju ramena i ravne lude cipele sa cvetnim motivima i nekim vrpcama oko zglobova. I obavezan detalj – pegice. Od sabajle, dopuštaš da te nežno jutarnje sunce ljubi po koži, napajaš D vitamin i pomalo dobiješ blagi bronzani sjaj po ramenima i rukama i onda nema ničeg divnijeg od tih tirkiznih drangulija po prstima i na resicama ušiju. Mada, da se ne lažemo, tirkizi su mi samo izgovor da satima šetam po ovom našem glavnom gradu koji postaje noarovski fotogeničan i najlepši kako mu se približava maj. Tako je Greta Garbo po Njujorku svaki dan hodala 17 kilometara – cilj joj je bio da nađe određenu nijansu Esti Loder karmina koji je prestao da se proizvodi. Nikada ga nije našla, ali je šetala. Nisam tip koji može da hoda, a da nema cilj. Volela bih da imam taj talenat da „blejim“ i lutam bez cilja po svom gradu. Lako mi je u drugim gradovima, njima dopuštam da se u njima izgubim. Taj moj netalenat razlog je što moram da idem na radionice da naučim da ponekad isključim okean misli koje bruje po mojoj glavi. Vrlo je naporno biti domaćin, svakodnevno, već decenijama, bučnih često oprečnih razmišljanja. Kod mene vam je u glavi kao da kineske reprezentacije igraju finale Oplimpijade u ping-pongu pred milionskim auditorijumom. Umesto ping-pong loptice piče misli. Dobre, loše, uzbudljive, dosadne, konstantne, incidentne, smešne, tragične, svih žanrova – zaista, prenaporan sport.  Da bih zadržala zdrav razUM moram da naučim da ih povremeno isključujem. Joga i meditacija su idealni, ali ja sam potpuni duduk za te veštine, nisam još sposobna da teoriju primenim u praksi svoje svakodnevice. Misli su OF jedino dok vežbam intenzivno u teretanama i dok kuvam. Zato mene kuvanje jako opušta. Tu veštinu počela sam da savladavam „pod stare dane“, u stvari baš kada sam sazrela dovoljno da shvatim koliko je divno igralište i kreativno carstvo – kuhinja. E, ima još jedna stvar koja pomaže – Ljubav. Kada se zaljubim, onda samo mislim o Ljubavi. Ali, to se tako retko dešava u mom životu. Pomalo zavidim onim ljudima koji su „uvek zaljubljeni“. Nisam zaljubljive prirode. Tako da sam većinu svog života provela u „emotivnom kamenolomu“ – singl i nezaljubljena. Takođe, mogu sa vama podeliti i zaključak kako je mnogo bolje biti sam i emotivno neangažovan, nego kad obolite od iluzije da ste u romansi. Ili kako su Smithsi to potpuno genijalno opevali stihovima – „Last night I dreamt that somebody loved me. No hope, no harm – just another false alarm.“ Lažna uzbuna. O, koliko iscrpljuje ona spoznaja kada pomisliš – ovo će biti najdivnija romansa ikada, a onda se ispostavi da je bila samo iluzija i da izabrani partner u ljubavnom filmu nije dorastao ulozi. Moja iluzija, moja greška, izvini, batice, i više sreće u sledećem izvlačenju. Bye, bye! No, ako nam se to i desi ovog aprila – loš kasting za ljubavni film – sve je to život. Preživećemo! Divni Quentin Crisp kaže da je odljubljivanje kao grip – treba ga preležati i za sedam dana si ko nov. Živeo aprilski vrbopuc kada se sve čini ostvarivim i kada vazduh vrca od mogućnosti, a nebo je boje najlepšeg tirkiza, a sunce je još prijateljsko i miluje nam kožu koja je kao najdivniji somot pod prstima.

Tekst: Suzana Zlatanović

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija