Šezdesetih godina prošlog veka Janis Joplin, ta žena zmaj, dospela je tamo gde nijedna žena pre nje nije: izgradila je veličanstvenu muzičku karijeru, koja je do tada bila rezervisana samo za muškarce. Bezobrazno je uletela među njih i izborila za sebe ono što je pripadalo samo njima – pokazala je ogromnu umetničku ambiciju, pohotu, živela slobodno, punim plućima. Duboko je verovala u svoj bunt, kojim je promenila pravila za buduće generacije. Kasnije, kada je postala slavna, izjavila je: „Jedino što sam želela jeste da se naduvam, kresnem i dobro se zezam.“

Buntovništvo i patnja kod Janis Joplin neraskidivo su povezani. Njeno odbijanje da izgleda lepo i da se ponaša pristojno rušili su mit o dobroj devojci sa američkog juga. Većina njenih pesama opisuje emocionalnu nemoć. Ball and Chain i Piece of My Heart, njene najpoznatije numere, govore o sudbini žena – „da ih muškarci sj***“. Dok je pevala, osećali su se strah i bol, nazirala se ranjivost, ali i radost koju donosi kršenje pravila. Čuli su se sloboda i poziv – hajde, uključite se! U puritanskoj Americi promovisala je buntovnički način života i, kao i druge talentovane žene pre nje, Sylvia Platt ili Billie Holiday, na kraju propala.

Mit snažne, sirove, promiskuitetne, loše ženske počela je da gradi još kao tinejdžerka, dok je žudela da pobegne što dalje od kuće. Port Artur, grad u kojem se 19. januara 1943. godine rodila buduća najveća rok zvezda svog vremena, bio je teksaska zabit koja sem naftnih bušotina i užasnog smrada sumpora nije imala šta da ponudi generacijama koje su tamo odrastale. Hladna, stroga i kritična majka i distanciran otac želeli su najbolje za svoje prvo od troje dece – da završi fakultet, postane učiteljica i da se uda. Ta nada ih nije napuštala ni kad je Janis otišla od kuće i postala slavna. Muke buduće pevačice počele su u četrnaestoj  godini, kada je u pubertetu poružnela i od lepe devojčice postala predmet poruge – debela devojka sa licem u bubuljicama.

No, Janis to nije nateralo na povlačenje, naprotiv. Sa uvredama borila se drskošću, oblačila se kao bitnik, nosila muške košulje i kravate i time još više skretala pažnju na sebe. Nije se obazirala na majčine kritike da se ponaša kao jeftina devojka. Družila se sa svima koji su na bilo koji način bili autsajderi – sa Jevrejima, Afroamerikancima, radnicima. Imala je reputaciju školske fufice i svi su je prezirali. Što su je više mrzeli, u njoj je više rastao prkos, a s njim i želja da šokira sve oko sebe. Učenici su je pljuvali po hodnicima i gađali novčićima uzvikujući: „Kurva, kurva!“

Sada, sa ove distance, čini se da je upravo takva sredina zaslužna za ono što će Janis postati: pionirka, inovatorka, otpadnica, neshvaćena žena koja je pomerila mnoge granice odbivši da postane deo bezoblične mase, mediokritet. Neka druga, tolerantnija sredina koja prihvata različitosti možda ne bi zapalila toliku vatru u devojci koja nije čeznula ni za čim drugim do da je vole i prihvate. To joj je postala opsesija.

Njen bluz je bio silovit, nosio je nemir i otuđenost cele generacije. Vođena Kerouacom, Ginsbergom i ostalim pesnicima bit poezije, Janis nije prestajala da putuje od grada do grada, živela je bez doma, od danas do sutra, učestvujući tako u stvaranju kontrakulture. Odmetnici, desperadosi, boemska deca šezdesetih bili su pioniri jedne nove Amerike, drske, nepomirljive, buntovne. Janis je svesno odabrala marginu. I pre nego što je postala slavna, živela je kao beskućnica od socijalne pomoći, posećivala birtije i učila muziku. Verovala je da je to cena koju mora da plati jer je želela da peva bluz.

Hipi kontrakultura preplavila je Ameriku. Dugokosi ljudi koji su likom podsećali na Isusa, u sandalama i šarenim haljinama, sjatili su se u San Francisko. Moderno je bilo biti subverzivan, cool, prkositi društvu, živeti van klišea belačke Amerike. Tih godina ova država je doživela veliku transformaciju, a promene u kulturi bile su praćene tragičnim sudbinama pojedinaca. Posle smrti Janis Joplin umro je Jim Morrison, pre nje Jimi Hendrix. Skrivena istorija te burne dekade uključivala je alkohol, esid, heroin, travu... Načinjene su mnoge greške, od kojih je najveća uverenje da se promene na individualnom i kulturnom planu mogu odigrati a da se za to ne plati cena. Svet rokenrola nikada pre Janis nije video niti čuo bilo šta slično. Plenila je ne samo svojim uzbudljivim glasom već i svojom nesputanom seksualnošću. Privlačila je pažnju kosom divljom poput grive i skandaloznim oblačenjem – bila je uvek okićena perjem i na rukama joj je zveckala gomila narukvica. „Imala je tu raščupanu kosu i bila je obučena kao da se ogrnula krevetskim prekrivačem. A tek nakit!!! Kokošije kosti! Vudu gluposti! I taj miris pačulija! Ten joj je bio uništen, a bolesno grlo joj je škripalo. Bio sam impresioniran“, pisao je jedan novinar opisujući njen nesvakidašnji nastup.

Ta snažna umetnička ličnost izazvala je potres i postala društveni fenomen. „Svinja“ i „nakaza“ iz rodnog Port Artura postala je prva istinska superzvezda. Išla je ispred svog vremena, a to nije moglo da prođe nekažnjeno. Preteča feminizma, bila je obeležena kao lezbijka, alkoholičarka, narkomanka, a sada se smatra ikonom šezdesetih, koja je ostala upamćena kao tragična žrtva. Javno je pokazivala ženski bes i razočaranje pre nego što ih je feminizam učinio legitimnim. Bila je suštinski oslobođena, što joj je bilo veoma važno, čak i po cenu da ne bude shvaćena.  U njenom svetu nije bilo mesta za rasizam, homofobiju i seksualnu diskriminaciju. Suštinski je uticala na rokenrol, a belkinjama otvorila put ka bluzu, tradicionalno crnačkoj muzici. Pokazala je da je moguće biti uspešan i bez pokazivanja lepote – oslobodila je žene obaveze da nose brushalter i mider, kao i da jednom nedeljno posećuju frizera. Njeni nastupi bili su nezaboravni, spektakularni, davala se bez ostatka. Uz pevanje je stenjala, vrištala, ječala i jecala, ali za sve što je radila imala je opravdanje. Jer Janis nije pevala kako nalažu note, već srce; pesmi je hvatala dušu, suštinu onoga što se naziva muzikom.

Njeno stvaralaštvo obojeno je ličnom tugom i svim unutrašnjim sukobima koji su je razdirali. Imala je čuku kao malo ko. Posle fenomenalnog nastupa u Royal Albert Hallu novine su pisale: „Janis je svršila, a i ceo London sa njom.“ Očekivala je da će slava konačno dovesti do toga da je roditelji priznaju i prihvate a da će njen rodni grad pasti na kolena pred njom. No, to se nije desilo i to ju je ubijalo. Naporne turneje, kao i rastrzanost koju je osećala zbog uloge arogantne, proste, drske i energične bluzerke kojom je štitila svoju krhkost, samo su pojačavali njenu ranjivost i tugu. Prikrivanje jedne zavisnosti javnim ispoljavanjem druge prihvatila je kao model ponašanja. Flašom „južnjačke utehe“, od koje se nije razdvajala, kamuflirala je drogu na koju se navlačila. Sve više je posezala za „velikim toplim ćebetom“ u vidu heroina, kojim se ogrtala da bi našla mir. Javnom promocijom svog promiskuiteta i apetitom za muškarcima skrivala je osećanja prema ženama i svoje veze sa njima. Te odnose nikada nije poricala. Argument kojim je negirala da je lezbijka bio je: „Spavala sam sa hiljadama muškaraca, a samo sa nekoliko stotina žena.“ Lista njenih VIP ljubavnika je dugačka. Posle veze sa njom u njujorškom hotelu Chelsea Leonard Cohen je napisao čuvenu pesmu Chelsea Hotel; Don McLean je spominje u American Pie, a na svom poslednjem albumu Pearl Janis je obradila pesmu Me and Bobby McGee Chrisa Christophersona, sa kojim je takođe imala aferu. Na listi su i Jimi Hendrix, Jim Morrison...

Janis je sebi bila najveći neprijatelj. Pronađena je mrtva 4. oktobra 1970. godine. U sobi ukrašenoj čipkom, perlama i sličicama losanđeleskog motela Landmark, na toaletnom stočiću uredno složeni stajali su kutijica, špric i povez. Imala je 27 godina. Seksualnost i promiskuitet bili su način kojim se rugala konvencionalnosti, dok su njeni prijatelji tvrdili da time nadoknađuje osećanje odbačenosti koje ju je pratilo čitavog života. Uspeh je bio njen način da se osveti svima koji su joj se podsmevali i omalovažavali je. Bila je prkosna žena sa talentom da „živi na ivici mogućeg“, kako je sama govorila. Prošla je kafanske tuče, saobraćajne nesreće, živela autodestruktivno, bez predaje i uvek sa otvorenim srcem. Svoj uspeh i slavu platila je najskuplje – životom. Nije imala ništa sitnije.

Tekst: Jasminka Jovanović