Rođena u Čačku (11. oktobra 1873), Nadežda Petrović je od 1884. sa porodicom živela u Beogradu kod dede, uglednog trgovca Hadži Maksima Petrovića. Otac Dimitrije, nastavnik crtanja, i majka Mileva Zorić, učiteljica i sestričina Svetozara Miletića, kod svoje devetoro dece negovali su samostalnost i individualnost, što je u to vreme bilo nezamislivo. Tako je Nadežda, uporedo sa Višom ženskom školom Katarine Milovuk (gde se školovala za učiteljicu), uzimala privatne časove crtanja kod Đorđa Krstića.

Kada joj je Ministarstvo prosvete uslišilo molbu da je zaposli kao nastavnicu crtanja, Nadeždi to nije bilo dovoljno; žudela je za dodatnim obrazovanjem i slikarskim usavršavanjem. Prvo je upisala novootvorenu Slikarsku školu kod profesora Kirila Kutlika (gde je bila prva učenica u ženskom odeljenju), a onda se, iz svoje male i likovno neobrazovane sredine 1898. otisnula na dalje školovanje u Nemačku. Tamo će prerasti u evropski obrazovanog slikara sa sluhom za aktuelne tokove u umetnosti.

Nadeždin boravak u Minhenu pada u vreme nastajanja nemačkog impresionizma koji je ohrabrivao izlazak iz ateljea, te je u njoj nikla klica ljubavi prema prirodi, koju će celog života slikati. Po povratku u domovinu 1903, u potrazi za inspiracijom i koloritom, krenula je na putešestvije po južnoj Srbiji, budeći usput među ljudima nacionalnu svest. Rodoljublje je postalo smisao njenog života. Nakon austro-ugarske aneksiji Bosne i Hercegovine 1908,

Nadežda je održavala zborove i mitinge i slala humanitarnu pomoć, a svojim kolegama  Meštroviću i Jakopiču piše da ne stiže da slika: „Nevolja je tako htela... Gotovo zaboravih da sam slikar.“

Početkom 1909. ipak je otišla u Berlin, na izložbu Anrija Matisa, gde se susrela sa fovističkim pokretom divljeg kolorita. To je u njoj ponovo zapalilo kreativnu iskru i ona odlazi u Pariz na dodatno školovanje. Godine 1910. primljena je na Jesenji salon i tako se našla u društvu Matisa, Bonara, Kandinskog, Vijara...

Slike iz pariske faze izlaže i 1912. na IV jugoslovenskoj izložbi u Beogradu, ali je za domaću kritiku Nadežda ocenjena kao loš slikar; njena umetnost mnogima je strana i neshvatljiva. Glasno negodovanje pratilo je svaki njen nastup; iritirala je malograđansku sredinu, koja nije bila zrela za nešto novo. Te slike se, međutim, danas smatraju vrhuncem srpske moderne umetnosti. „Pripadajući porodici velikih kolorista ekspresionističkog smera koji stvaraju egzaltirano, žestinom temperamenta i izrazitom individualnošću, neuklopljivo u opšte principe pravaca ili pojedinih škola, Nadeždino je slikarstvo jedna vlastita umetnost i predstavlja najrevolucionarniju prekretnicu u srpskoj umetnosti“, napisala je Katarina Ambrozić 1973. godine.

Prvi balkanski rat umešao se u  Nadeždin život i ona se prijavljuje da bude bolničarka. Išla je pravo na bojište, na liniju vatre, previjajući rane i usput slikajući predele. Iako krhke građe, ova bolničarka sa paletom u ruci hrabro je na svojim plećima podnosila jauke i krvave prizore tri uzastopna rata: Prvog i Drugog balkanskog, a onda i Prvog svetskog rata. Neumorno je išla od fronta do fronta, pišući u pismima o „prenapregnutim živcima“ i „krizi nerava“ koja je nastupila usled fizičke i psihičke iscrpljenosti. Nadežda je preminula 3. aprila 1915. godine u valjevskoj bolnici od posledica tifusa u 42. godini. I upravo ova mitska, ratnička smrt obeležila je percepciju njene ličnosti.

„Iako je slikarsko delo Nadežde Petrović veliko, nju su tek ratničko, a ne umetničko izjednačavanje sa muškarcima i njena prerana smrt na frontu, a ne za štafelajem, učinili heroinom“, piše o toj percepciji Lidija Merenik. Bila je voljena i cenjena kao čovek i poštovana kao borac na apsolutno svim poljima svojih aktivnosti, osim slikarskom. 

O Nadeždinom slikarstvu, međutim, za njenog života nije bila napisana nijedna pozitivna ili ohrabrujuća reč. „Mi nismo imali slikara koji se toliko borio i zauzimao za novo i napredno i da je za ceo taj trud dobijao uvek samo negativne kritike“, pisao je Lazar Trifunović. Sama Nadežda nije pokušavala da razuveri svoje uporne kritičare. „Za sve se traži vremena, a za vaspitanje publike malo duže vremena”, napisala je 1909., a tri godine potom i sledeće: „Savremenicima su svagda inovatori smešni i ludi, logično je i pojmljivo, jer se oni svojim intelektom, individualnošću sa kojom posmatraju ljude, prirodu i sve njene pojave, izdvajaju iz svoje sredine; oni i jesu tu da unose ispravke sa novim akordima, da iskorenjuju sve ono što nije proizvod duha kakvog stvaraoca i vaspitača velikih masa.“

Priznata kao umetnica tek nakon smrti

Prava percepcija i vrednovanje Nadeždinog dela, kako umetničkog tako i društvenog, sagledano je tek posle njene smrti. Ona se smatra rodonačelnicom srpske moderne umetnosti s početka XX veka. Bila je i prva srpska umetnica, a donedavno i jedina, kojoj je priređena velika retrospektivna izložba u nekoj svetskoj muzejskoj instituciji (minhenskoj Novoj pinakoteci). Od 1960. svake druge godine organizuje se Memorijal Nadežda Petrović, jedna od najvažnijih manifestacija savremene umetnosti kod nas. Spomenici u njenu čast podignuti su u Čačku (rad Ivana Meštrovića), Beogradu (u Pionirskom parku, rad Angeline Gatalice) i Sićevu (bista ispred kuće u kojoj je stvarala i koja je pretvorena u muzej i stalni izložbeni paviljon za dela učesnika Sićevačke kolonije). Nadeždin lik nalazi se i na novčanici od 200 dinara.

Tekst: Miona Kovačević