Umetnički direktor kuće Chanel, koji je pre desetak godina smršao 42 kilograma i napisao knjigu o tome, redovno kritikuje ljude sa viškom kilograma i pri tom ne preza da upotrebi najteže reči.

Predstavnice udruženja žena sa istaknutim oblinama su ga zbog toga već tužile, ali čini se da se Lagerfeld nije iskreno mnogo potresao. Cinik po prirodi i bez „dlake na jeziku“ u svojim razmišljanjima ne štedi nikoga, pa ni rođenu majku. Knjiga sa njegovim aforizmima, The World According to Karl, koja se pojavila ove jeseni postala je bestseler.

U ekskluzivnom intervjuu za Elle 80-ogodišnji modni kralj priča o svom viđenju mode, odnosu sa roditeljima, kumama, prema ženama i samom sebi.

Kada sam pitala ljude koji vas poznaju, šta ih kod vas najviše fascinira, svi su mi govorili o Vašoj ljubaznosti. Da li Vas to čudi?

Pa, s ljudima koji mi priređuju neprijatnosti umem da budem jako zločest, pravi sam šampion u tome. Nisam katolik i jako sam osvetoljubiv. Međutim, sa ostalima zaista nisam takav.

Svejedno Vam je šta ljudi misle o Vama?

Mogu da pričaju o meni šta god požele, pod uslovom da to nije istina. Ja sam svoja vlastita marioneta, lik iz crtaća.

Pojavljujete se čak i kao filmski lik, u biografskom filmu o Yvesu Saint Laurentu, u kojem vas glumi Nikolai Kinski, čiji je otac čuveni  glumac, Klaus Kinski. Da li su se konsultovali sa Vama oko njegovog izbora?

Ne, kakav je? Možete li da mi ga pokažete na vašem laptopu? Ah, nimalo ne liči na mene, ali je prihvatljiv. Nedavno su mi u emisiji  Le Petit Journal pokazali jednog drugog glumca. Bio je više mediteranski tip i činilo mi se da je on odličan izbor. No, zapravo mene to nimalo ne zanima. Dobro ili loše, ja sam iznad iznad kategorija i to mi daje veliku slobodu da uvek kažem ono što mislim, bez okolišanja. A reči mi baš i nisu slaba strana...

Da li to znači da su reči važnije od mode?

Važne su knjige, važna je fotografija, važne su slike, a te tri stvari zajedno su od kapitalne važnosti. Moj posao je mešavina svega toga. Obožavam reči i, da ne radim u svetu mode, studirao bih jezike, ali sam previše lenj. Moj otac je govorio devet jezika, ja samo četiri.

Često govorite o majci, ali retko o ocu. Zašto?

On je bio ultraozbiljan, mnogo nežniji od mame, ali i daleko manje zabavan. Uvek mi je ponavljao: „Traži od mene šta god poželiš, ali ne pred majkom.“ On je bio poslovan čovek, totalno zaokupljen onim što je radio. Rođen je 1880. i proživeo je više života, u Kini, Rusiji, Karakasu... u jednoj potpuno drugačijoj epohi. Nisam ga često viđao, detinjstvo sam proveo na selu, u apsolutnoj slobodi. Roditelji su bili u Hamburgu, ili na putovanjima, ali nikada nisam imao utisak da me ne vole.

U poglavlju Elisabeth i ja, ipak, otkrivamo da je vaša majka prema vama bila jako stroga, pa čak i gruba...

Čitavog života mi je govorila strašne stvari tipa: „Nozdrve su ti užasno široke, moraćemo kod krojača da ti sašije zavese za njih!“ Da li se takve stvari govore deci? Obožavao sam tirolske šešire, ali ona mi je govorila: „Izgledaš s tim kao stara lezbejka!“

To vam nije smetalo?

Ne, imao sam osam godina, i nisam razumeo šta to zapravo znači.

Vi nikada ne govorite o svojim problemima, o stvarima koje vas muče. Zašto?

Možda zato što ih nisam puno ni imao, ili možda zato što imam prirodni oklop koji me štiti od udaraca, ili zbog toga što to ne smatram temom za razgovor. Mnogo mi se sviđa pretpostavka koju ljudi imaju o mom životu i možda je istinu nemoguće ispričati.

Postoji li neki određeni trenutak kada ste odlučili da "izmislite“ svoj lik?

Ne, to se naprosto dogodilo, samo od sebe. Sve je na meni najnormalnije. Šta je tu tako posebno? Nosim kravatu, košulju, sako, farmerke.

PageBreak

Svet po Karlu
Embedded Comments: Generated by IJG JPEG Library
Da li je Karl izmislio Lagerfelda kao što je Chaplin izmislio Charlieja?

Ali ja sam po prirodi takav, a Charlie je filmski lik. Kad smo već kod toga, upravo sam snimio film o Chanelu, sa Geraldineom Chaplin u ulozi vremešne Coco Chanel, koja je zapanjujuće lepa, i to bez imalo retuširanja. Grozne su mi žene s tonom šminke, izgledaju kao da su upravo imale saobraćajku i proletele kroz šoferšajbnu.

Koje žene vas inspirišu?

Neću spominjati imena, ne želim nikoga da povredim, pogotovo ne žene koje misle da su na mojoj listi. Ipak, obožavam lica kao što je, na primer, Jacqueline Chaban-Delmas, moja komšinica. Ili pak Caroline de Monaco, idealna žena, tako inteligentna i puna elana. I njena ćerka Charlotte je slatka, ali tu nije poenta u njenoj lepoti nego u tome da je poznajem otkako se rodila. Kada je imala 14 godina, pomagala mi je da sredim biblioteku – ona je neopisivo bistra i pametna.

Šta je elegancija?

Nažalost, urođena elegancija je češća kod etiopskih seljaka nego na crvenim tepisima. Obeshrabrujuće je na šta sve ljudi danas troše novac, ali vreme u kome živim prihvatam onako kako jeste, kada ga kritikujem i samog sebe izlažem kritikama. Prema jednom istraživanju sprovedenom u Nemačkoj, ja sam najcool Nemac, što je ludo. Cool? U Nemačkoj ne mogu da pređem ulicu a da me ljudi ne opkole. Govore mi: „Mi smo Nemci poput vas!“ Ma nemoj! Pa ima 80 miliona Nemaca. Žele da me dotaknu, mene, u ovim godinama...

Ne znamo koliko imate godina, ali vi, u svakom slučaju, izgledate mlado.

Oduvek posvećujem pažnju svom izgledu. Po prirodi sam disciplinovan. Spavam sedam sati dnevno, bez obzira na to u koje doba legnem. Naprosto moram da ustanem, jer na mene skoči Choupette, moja mačkica koja želi doručak. Živim veoma mirno, no to me nimalo ne frustrira, nauživao sam se izlazaka. Puno sam proživeo, ali nisam okrenut prošlosti, mislim da je moj sadašnji život više u skladu s mojom prirodom. Ipak, to ne znači da me ispunjava samozadovoljstvo. Rođen sam nezadovoljan i mislim da je to veoma zdravo. Živim dobro sam sa sobom i to funkcioniše. Samoća je moj luksuz.

Imate li prijatelje?

Ima jedna reč koju ne volim – porodica, jer znam previše užasnih porodičnih priča. Prijatelji? Ne biram ih prema društvenoj hijerarhiji, to bi bilo prilično buržujski. Svima pristupam podjednako, na distanci sam samo prema sitnim dušama. Čuvajte se takvih, sa njima ste uvek u nevolji. S ljudima sa kojima radim provodim mnogo vremena, i naravno da postoji određena bliskost. Nikome nisam gazda, sve kuće za koje radim u vlasništvu su drugih ljudi. Nemam zaposlene, imam ljude koji mi pomažu jer sam pravi nesposobnjaković. Znam da crtam, čitam i pričam, i to je sve. Majka mi je stalno ponavljala: „Ne treba ništa da znaš da uradiš sam, jer te to primorava da zaradiš novac onako kako bi to drugi mogli raditi umesto tebe.“ Ja sam zaista totalno nesposoban. Sve što znam u kuhinji je da otvorim frižider.

U svakom slučaju, ne volite da jedete, da li je to tačno?

Nije da ne uživam u hrani. Ne jedem šećer, maslac, sir, meso jedem jednom nedeljno da bih udovoljio svom doktoru, ali moj jelovnik je božanstven, i ono što ne jedem ni ne primećujem. Obožavam miris prepečenog hleba, ali ne osećam potrebu da ga i pojedem. Pogledajte turiste na ulici, sa stomacima poput trudnica. Gospoda u godinama koja se oblače kao njihovi unuci, a salo se preliva preko farmerki...

Nije baš politički korektno to što kažete...

Zašto? A zapustiti se do te mere, to je korektno? Ne osećam se krivim kad to kažem.

Kao da je jedino zbog čega osećate krivicu – čitanje. O zadovoljstvu u čitanju govorite sa grižom savesti?

Ta vrsta krivice nije kažnjiva, zar ne? Čitam neprekidno. Obožavam dnevnike pisaca, premda je većina pisana s ambicijom da ostave trag, da budu upamćeni... Obožavam Catherine Pozzi, Gidea pak ne volim previše. Reći ću vam nešto užasno: obožavao sam Houellebecqove pesme, ali njegove romane nisam mogao da pročitam do kraja, premda je u jednom opisao kako sam hodao na rukama na nekom večernjem prijemu. Ne volim previše njegov look, povremeni odlazak kod kozmetičarke nije baš toliki luksuz.

Ne čitate savremene romane?

Ako mislite na sladunjave romane, nisam fan. Kupio sam zadnju knjigu Jeana d’Ormessona jer mi je prijatelj, Modiano mi se sviđa jer piše kratke forme... Ni ja nisam „operisan“ od lošeg ukusa, kako u književnosti, tako i u svemu ostalom.

Šta mislite o povratku grandža u modu?

To baš i ne govori o višku ideja. Verovatno je tome kumovala izložba panka u Metu. Danas više ne postoji jedna moda kao u vreme Mary Quant i minića. Danas ima mnogo moda... Nisam a priori protiv nečega, volim da pratim tendencije, štaviše, da budem njihov začetnik. Ne volim da budem na repu događaja. Moja vizija mode je prilično optimistična i ležerna, i mislim da nije elegantno prose.. se o umetničkom nadahnuću i sličnim glupostima. Žene kupuju odeću da bi u njoj bile srećne, a ne zato da na ramenima nose drame onih koji je prave. Saint Laurentov alkoholizam nije njegove haljine učinio lepšim. Kreatori koji su uveli poput cveća bez vode na prljavim majicama, to nije moja priča.

Mislim da znam o kome govorite...

Da? Modu je preplavio sentimentalizam. To je ludost savremenog doba, ljudi žele da glume iskrenost. Nekada su ljudi iz sveta mode želeli da budu elita, a kako danas nema više princeza i salona, žele da budu umetnici. Jedan kolega mi je rekao: „U mom svetu, svetu umetnosti...“ Odgovorio sam mu: „A, da? Više ne praviš haljine?“

Haljine više nisu samo haljine?

Diaghilev je prvi rekao: „to nisu samo kostimi.“ Ja nisam umetnik, užasavaju me oni koji se sami proglašavaju umetnicima, štaviše, neshvaćenim umetnicima. Užasavaju me pojedinci koji rade ultraskupe haljine i oblače se u dronjke... To je poza. Ja ne poziram, ja sam prirodno uštogljen.

Da li je vaša majka ikada bila na nekoj vašoj reviji?

Ne, nikada. Govorila je: „Ne idem kod ljudi za koje moj sin radi.“ U svakom slučaju, pred kraj života ionako je volela samo Soniau Rykiel.

A otac?

Ni on. Ali ni ja nisam nikada posećivao njegove mlekare. Ne zamaram se takvim stvarima. Pamtim ono što želim, ostalo brišem iz sećanja. Jednom sam na ulici sreo ženu koja mi je prebacila: „A poljubac? Pa vi ste kum moga deteta!“ Odgovorio sam: „Stvarno? Potpuno sam na to zaboravio.“ Takav sam. Volim samo sadašnjost, šta mogu! 

Razgovarala:Olivia de Lamberterie