Piše: Sonja Ćirić

Da Bojana Stefanović nije jedna od neuobičajenih mladih glumica, reditelj Radoslav Rale Milenković ne bi je izabrao da igra Loru u Staklenoj menažeriji Tenesseeja Williamsa, a Bojana Stefanović ne bi postala deo nevelike grupe glumica kojima se obistinio san da glume neki od čuvenih likova svetske drame.

Šta vama privatno znači uloga Lora?
Lora?! Pa to je kao kad vam ponude da igrate Juliju, ili bilo koji drugi Shakespearov lik. Lora je lik koji se čeka. Eto, to je Lora meni. Nikada nisam tumačila lik koji je moja sušta suprotnost. Ja sam pričljiva, otvorena, neposredna, brza. Lora nema nikakvu komunikaciju sa spoljnim svetom, a i on je frustrira. Okrenuta je svojim staklenim figuricama, tim suptilnim životinjicama, one su njen svet, njeni prijatelji, njena maštanja, želje. One joj znače isto što drugima znače porodica i prijatelji, kolege, ili slučajni prolaznici. Njena zaštita, njena sigurna luka. Ja nisam ništa od toga. Ispostavilo se da je ona toliko različita od mene da mi ni glumačko iskustvo ne može pomoći. I zato sam morala da je osvajam korak po korak, da učim ko je Lora i kako je biti ona. Otkrila sam da mi je razumljiv način na koji se snalazi u životu i da mi zato, ma kako to zazvučalo čudno, ona deluje neodoljivo. Da objasnim jednim primerom: čitav naš sistem baziran je na borbi, čovek, zar ne, mora da se bori za opstanak u životu. Meni odgovara kako to radi Lora. Ona nikog ne ugrožava. Ne bih mogla nikada, nikada da osvajam svoje pozicije rušeći druge.

Među Lorinim staklenim figuricama, izmišljenim prijateljima, izdvaja se jednorog. On je mitsko biće, nedostižni ideal, neko ko se razlikuje. Da li „biti drugačiji“ podrazumeva antagonizam prema drugima?
Tenessee Williams jednoroga je povezao s njom. Ona se izdvaja od okoline zato što ima kraću nogu, a jednorog zato što ima rog. Negde pri kraju drame saznaje se šta ona misli o tome. U sceni u kojoj Lora pokazuje svoje figurice Jimu, momku s kojim ju je upoznao brat, Jim primeti da su jednorozi izumrli i kaže: „Jadničak, sigurno se oseća usamljeno“. A Lora mu odgovori: „Ne, on stoji na polici s nekoliko drugih konja i divno se slažu. Nikada ih nisam čula da se svađaju.“ Ona je otišla od sveta u kome joj nije mesto. A opet, to nije razlog da ne voli ljude bez obzira što smatra da nisu kao ona.

S obzirom na to da reditelji najčešće biraju glumce koji fizički, a kad god je to moguće i mentalitetom odgovaraju dramskom liku, šta mislite, da li lepota može da bude hendikep u karijeri glumice?
Razumem zašto to rade, ali mislim da nisu u pravu. Razumem da im je lakše da iskoriste od mene ono što je pojavno. Lepa, plava, duge noge – a, pa nju ćemo uzeti da igra neku lepu žensku. To je tužno, ali je tako. Prvih godinu-dve igrala sam izrazito lepe žene: kurtizanu Vandu u Nevjesti od vjetra, Margaretu u Faustu, Lutku u Crnom mleku, a onda sam uspela da ubedim reditelje da vide šta mogu i znam kao glumica, da mi nije jedini kvalitet dobar izgled.PageBreak

Odabrali ste glumu, a ne muziku?
Život me je usmeravao količinom ličnih interesovanja, pa kad se nešto iskristališe, ja onda odlučim da li ću to prihvatiti ili ne. Na primer, na drugoj godini srednje škole htela sam da studiram psihologiju, pa zatim francuski. Stalno sam nešto učila: osim muzičke škole išla sam i na ples, na umetničko klizanje, bila sam i u Dramskom studiju na Kolarcu. Otišla sam na prijemni za glumu tek kad sam videla da svi iz moje grupe idu, a odlučila sam da upišem FDU tek kad su me primili u uži izbor i kad sam saznala da bih tamo učila sve što mi se sviđa: scenski govor, balet, akrobatiku, pevanje. Tek na polovini prve godine shvatila sam da je to poziv kojim bih mogla da se bavim čitavog života.

Nema vas po žutoj štampi, nema vaših fotografija sa suprugom i sinom. Namerno ili slučajno?
Zašto mislite da bi trebalo da me ima? Pokušavam da svojim ponašanjem i svojim izgledom na javnim mestima ne zainteresujem žutu štampu. Nije to put ka popularnosti. Inače se ne slikam sa mužem i sinom. Ja moram, to je deo posla. Ne smem da odbijem fotoreportere na premijeri, ali mom mužu to ne spada u poslovnu obavezu.

Da se vratimo pozorištu. Osim premijere Staklene menažerije, od početka godine imali ste još jedan važan uspeh: desetogodišnjicu igranja Velike drame Siniše Kovačevića. Dugovečne predstave nisu česta pojava na našoj sceni. Da li su godine uticale na vaš lik?
Suština života, barem ja tako mislim, jeste promena. Ne sme se podleći kolotečini. Velika drama u tom smislu odlično funkcioniše. Najpre sam u njoj igrala Tijanu, sedamnaestogodišnjakinju, dečje zaljubljenu, da bi pre nekoliko godina Siniša Kovačević odlučio da uskočim u ulogu Helge Hofman zato što je Sonja Kolačarić bila sprečena da je igra. Smatrao je da ću ja, zato što sam od početka u predstavi, bolje odigrati Helgu nego neko ko nije u ansamblu, a da Tijanu može da igra i neko nov. I zbog toga, doživela sam nešto dragoceno. Iako sam od samog početka u Velikoj drami, Helga nije uloga koju sam pripremala, nisam sa rediteljem prolazila kroz ceo proces proba, pa zato imam osećaj da mi svako izvođenje ove predstave otvara novo poglavlje te uloge. Zar to nije divno i uzbudljivo? I retko. Eto, vidite, izgleda da su se neke zvezde opet razmestile onako kako meni odgovara.