Tekst: Nataša Atanacković

Beogradski bend Autopark osnovan je još 2000. godine. Posle nekoliko izmena u postavci grupe, sa izlaskom albuma Sve dalje krajem 2009. učvrstili su se na poziciji jednog od važnijih alternativnih bendova na domaćoj sceni. Iako je od izlaska prethodnog izdanja prošlo svega dve godine, objavljivanje albuma Autopakao očekivalo se s velikim nestrpljenjem i to je jedna od stvari o kojoj se najviše pričalo na domaćoj rok sceni prošle godine. Zanima nas kako na sve to gleda „devojka koja pomera stvari“, frontmenka benda Ognjenka Lakićević.

„Nisam imala utisak da je tako, ali može biti da je to zato što smo toliko puta najavili izlazak albuma i onda opet pomerali datum. Album je bio završen još u leto prošle godine, ali stalno su iskrsavale neke prepreke na koje nismo mogli da utičemo. Drago mi je ako je izlazak ovog albuma nekoga bar upola obradovao kao nas.“

Zašto Autopakao?
Prigodna zvučna igra sa samim nazivom grupe, ali i malo više od toga. Nekako, najranjiviji i najbespomoćniji smo pred svim užasima koje nam stalno priređuje spoljni svet, ali bojim se da je podjednako veliki pakao unutrašnjih zakona – nemogućnost prevazilaženja sopstvenih slabosti i demona. Velika je to teskoba, ona koju sam sebi (ne)svesno nametneš, kao proizvod sopstvenih uverenja, ograničenja, osećanja, načina života, ma koliko da si samosvestan, obrazovan i razuman. Većina naših pesama govori o posledicama baš toga. To je ono kad kažeš: to je jače od mene.

Kroz kakve to ‘krugove pakla’ vodite slušaoce?
Ovde je svaka pesma neka priča. Umetnost je jedino dobro što proizlazi iz pakla koji čovek sebi (nenamerno) pravi. Ovde nema mesta ni za kakvu malodušnost i prepuštanje, patetisanje, ali ima mesta za razmišljanje, stavove, refleksiju, tugu, rezigniranost, pripovedanje, sanjarenje. Sve što je inače deo jednog kompleksnog života.

Tekstovi Autoparka su višeznačni i kao da različiti ljudi zbog sasvim različitih stvari mogu da kažu: e, ovo je moja pesma. Kako ti to vidiš?
Vidim to kao najlepšu osobinu bilo kog dela – da nesebično korespondira sa svakim ponaosob i da svakome nudi mogućnost sopstvene interpretacije, nekad i utočište, snagu. Osim toga, naše pesme su jasne, a i u njima se radi o životu. Ako ti je srce na mestu, kako god da shvatiš, nećeš pogrešiti.

Iz komentara sa raznih sajtova i vaše FB stranice stiče se utisak da su ljudi koji vas slušaju i prate ono što radite pravi posvećenici. Kako ti objašnjavaš tu posebnu energiju sa publikom? Da li je tako bilo od početka?
Kad smo mi počinjali, nije bilo društvenih mreža i internet je još bio u začecima, ali oduvek su ljudi koji nas vole pokazivali znake te fine posvećenosti. To je neki zaista fin svet. Kad bend ima pesme koje su kao stranice iz dnevnika, to možeš da okarakterišeš kao egzibicionizam, patetiku i antiumetnost, ili da prosto zavoliš jer ti je blisko. Mene bi, da sam neko drugi, u ovom bendu posebno privlačilo to što neko promišlja o svakoj gitarskoj liniji i ne dozvoljava banalizaciju muzike ni na sekund.

U svetu su indi bendovi, oni koji neguju muzički stil sličan vašem, postali već deo mainstreama. Vi ste ovde i dalje alternativa. Zbog čega je to tako i da li misliš da tako treba i da ostane?
Ovde nema zdravog mainstreama, sem par izuzetaka. Zato je sve ostalo alternativa, čak i ako muzički to nije. Volela bih da taj zdravi mainstream zameni sve đubre kojim se narod hrani, a da mi ostanemo ono što smo od početka hteli, ta alternativa – nešto od čega ne možeš da živiš, ali zbog čega živiš.PageBreakPoznato je da imate dobru saradnju sa domaćim bendovima (zajednički koncerti, kompilacije...). Koju bi izdvojila kao najdražu?
Od dosadašnjih saradnji biće da je to učešće u projektu Moy Division, svojevrsnom omažu bendu Joy Division, sastavljenom od nekih od naših divnih muzičara (Darkwood Dub, Veliki prezir, Autopark). Sama činjenica da su me ovi momci ničim izazvano pozvali da gostujem na jednoj pesmi puno mi je značila, a na stranu to što zaista volim JD. Ta dva koncerta ovog projekta behu večeri za pamćenje, uzbudljiva svirka, dirljiva i srčana, iako sam dolazeći tamo imala užasnu tremu, mislila sam da ću strašno da se izblamiram.

Pesma Mi pomeramo stvari na neki način je obeležila domaći film The Box i važi za jednu od najboljih domaćih pesama prošle godine. Kako je uopšte došlo do te saradnje?
Nikola (Berček, autor muzike i tekstova, prim. aut.) je napravio demo ove pesme pošto je pročitao knjigu The Box Slavoljuba Stankovića, rediteljki filma Andrijani Stojković se dopalo i tako snimismo tu pesmu u studiju. Divno iskustvo, biti deo nekog filma, koji pritom toliko toga govori i u tvoje ime.

Koliko se stvari zaista pomeraju? Na muzičkoj sceni, a i u našem društvu generalno?
Čak i da se stvari na muzičkoj sceni pomeraju, a moraju, zbog većih mogućnosti, interneta i drugih pogodnosti, budući da ovo društvo još uvek ne poštuje neke suštinske vrednosti, ta pomeranja je teško registrovati. Ono što je lako registrovati jeste teško poniženje svakog časnog čoveka i poštenog rada, a tu spadaju i svaki vid kreativnog izražavanja, slobodne misli i civilizovanog ponašanja.

Pročitala sam negde da zaboravljaš na svet gledajući serije. Koje pratiš u poslednje vreme?
Eh, da samo mogu da zaboravim na svet. Sve manje vremena imam da pratim serije, ali pošto sam ovih dana bila bolesna, odgledala sam poslednje tri epizode serije Californication, zatim sam pokušala sa Skins, koju sam ranije pratila, ali mi je dosadila potpuna destruktivnost svih likova iz sezone u sezonu. Nikad nisam volela tinejdžerske serije, valjda jer se nikad nisam identifikovala sa tinejdžerima, čak ni kad sam to bila, osim u My So-Called Life. To je bila jedna fina serija. Rado bih opet gledala Šerloka Holmsa, bila sam zaljubljena u Jeremyja Bretta. Imam utisak da niko nikada više neće snimiti seriju kao što je bila Twin Peaks. Meni je to najbolja serija ikad snimljena.

A šta je ono što se ovih dana vrti u tvom plejeru?
Neke nove pesme za neki sledeći, peti album. Nikola ih nezaustavljivo šalje, ja to jedva postižem. A od ostale muzike... Uvek su mi bili dosadni oni koji pričaju kako je u njihovo vreme sve bilo bolje, pa i muzika, i nisu odmakli dalje od Beatlesa i Stonesa. Možda se ja pretvaram u njih. Kad odrasteš na Pixies, New Order i The Smiths, i indi muzici devedesetih, prilično je teško da te nova muzika toliko dodirne. Od bendova koje sam slušala poslednjih godinu dana, jako su mi se dopali Motorama, ruski bend, a dobri su i Warpaint. Nekako, današnja muzika i umetnost uopšte mi nisu dovoljno potresne. Volim kad je umetnost ako ne veća od života, a ono bar podjednako velika.

Kako izgleda svet Ognjenke Lakićević kada je van scene?
Moj dan od 8 do 17 h izgleda kao dan većine ljudi na svetu. Službenički. Ustanem i odem na posao. Posle pet kreću druge obaveze. Tu negde pokušavam da ubacim i ispunjavanje ličnih potreba, čitanje, druženje, slušanje muzike, kućni poslovi koje toliko volim, druženje na Facebooku (koje zovem ‘autoklabing’), pisanje. Pokušavam da napišem taj svoj roman i izuzetno sam spora. Uglavnom odlažem da uradim bilo šta veće. Suštinski, najmanje sam na sceni. Ono što vi vidite je zapravo proizvod sati i sati nekog rada, prvo Nikolinog, pa mog i njegovog, a onda celog benda. Scena je tu samo način da podeliš to s drugima. Ja sam najspokojnija kad niko ne gleda.