Tekst: Ivana Semerad

Rođena je u Splitu, preko Crne Gore i cetinjske Akademije umetnosti stigla je do beogradskog Ateljea 212. Gledali smo je u filmovima Čekaj me, ja sigurno neću doći, Turneja, Sutra ujutru, Diši duboko... Njena snežnobela put prošarana crvenim pegicama i bujna riđa kosa izdvajaju je od ostalih, otkrivaju i njenu veselu i neposrednu prirodu. Atmosfera koju širi oko sebe pomalo podseća na aristokratske salone po kojima su se kretale Čehovljeve junakinje. Ona je glumica, supruga glumca Svetozara Cvetkovića, mama njihove četvorogodišnje Klare, nedavno je dobila godišnju FIPRESCI nagradu kritike za ulogu u filmu Miloša Radivojevića Kako su me ukrali Nemci, a očekuje se i premijera dugo najavljivane Ustaničke ulice.

„Na trudničkom bolovanju sam od januara i s obzirom na prethodno iskustvo, verujem da ću se od sledeće sezone već lagano vraćati u pozorište. Do tada ću uživati kao deo publike jer sad konačno imam vremena da pogledam razne predstave, što dečije, što one za odrasle.“

U filmu Ustanička ulica, rediteljskom prvencu Miroslava Terzića i producentskom prvencu Gordana Kičića igrate jednu od ukupno dve ženske uloge.
Da, igramo ih Milica Mihajlović i ja. One su supruge glavnih muških likova, takoreći više funkcije nego uloge u filmu. Obradovala sam se kad me je Gordan zvao da „popričam“ s Mišom, jer se od mene tražilo samo da pristanem. Ovo je bila moja treća filmska veza sa Kičićem, potpuno drugačija od prethodne dve, u filmovima Turneja Gorana Markovića i Kako su me ukrali Nemci Miše Radivojevića, tako da je za ovakvu vrstu veze naš privatno dobar i opušten odnos bio od velike koristi. Uloga naizgled nije bila toliko zahtevna, imala sam, mislim, svega nedelju dana snimanja, poprilično lake sadržine što se glume tiče, ali onda je stigao i taj osmi dan, kad sam se istrošila za sve one prethodne i, nadam se, opravdala ukazano mi poverenje.

Nema baš mnogo „ženskih“ uloga u srpskom filmu?
Svaki savremeni film oslikava savremeni život, naravno kroz umetničku prizmu, jer inače ne bi bio film. S obzirom na to da su nam bliska prošlost i klimava sadašnjost prepune grubosti, nekako predvođene muškim glavama, na ženama se ogledaju posledice istih, pa je tako i u našem filmu. Mada, film je jedan predivan izmišljeni prostor gde zaista samo postoje mogućnosti za dobre i loše uloge, bez obzira na broj dana snimanja.

Stalni ste član Ateljea 212, ali vas i na filmu ima dosta. Čemu dajete prioritet, daskama koje život znače ili kamerama?
Kod kuće se najbolje osećam kad sam kod kuće. Što se glume tiče, gde god da se stvore uslovi za kreiranje „života životnijeg od života samog“ – ja sam za! Imala sam sreće što sam svojevremeno uspela da prepoznam i imenujem svoju želju, da shvatim čime želim profesionalno da se bavim, potom se upišem na fakultet i, na kraju, da radim posao koji zaista volim. I nije to samo posao, ja zaista obožavam svoje glumačko pleme, naše kreativne procese, uspone, padove, druženja, slavlja, vreme provedeno po bifeima. Gluma kao takva zaista me ispunjava u profesionalnom i društvenom životu.PageBreak

Šta vam u profesionalnom smislu i dalje predstavlja izazov?
Svaka sledeća uloga je izazov. Ako mi se ponekad i učini lako osvojivom, sama se trudim da je otežam i da tragam za nečim nepoznatim, da pronađem nešto novo u svom glumačkom izrazu. Tako da su i vrhovi i doline preda mnom i za mene su sve to divna putovanja koja te, kao i svaki odlazak u nepoznato, oplemene nekim novim saznanjima.

Profesionalni planovi za budućnost?
Da trajem i duhovno rastem.

Koju vam je emociju najteže da odglumite, u koju najteže ulazite?
Relativno lako se upuštam u svaku scensku avanturu, nekad ide lakše, nekad teže. Zavisi od mnogo okolnosti, procesa rada reditelja, odnosa sa partnerom i same radnje koju tekst nalaže. Ali se ipak možda pribojavam dugog glasnog smeha jer je moj poprilično bezvučan.

Nema vas mnogo u medijima. Ne uživate u ulozi fotomodela ili su razlozi drugačije prirode?
Uh... Više volim kad dela pričaju u moje ime. Šalim se često kako sam sav svoj egzibicionizam u potpunosti ispunila i zadovoljila delanjem na sceni. Mimo toga, pojavljivanje u medijima često me postiđuje, i to ne samo moje. Čak i za autore čiji rad zaista cenim, kad naiđem u novinama na njihove intervjue, obavezno to štivo preskačem jer ono nikad ne daje pravu sliku o umetniku ili čoveku i njegovom delu. Što se fotomodela tiče, to ste tačno nazvali, a ja to nisam. Naravno, divno je imati lepe fotografije, još je lepše kad su rađene s ozbiljnim umetničkim konceptom i idejom, a to je retko. Dešava se da me dovedu na snimanje, naprave mi neku frizuru, stave mi nekakvu šminku i još obuku nešto što nema nikakve veze sa mnom i onda se ja, kao, slikam za svoj intervju. Razumem kad to radi model koji će za nošenje garderobe i slikanje biti solidno plaćen, ali meni je to besmisleno. A opet, dogodi se snimanje na kojem se oseti pravi timski rad i zajednička želja da fotke zaista budu vanserijske i to onda bude pravo uživanje i divna uspomena.

U čemu iskreno i najviše uživate?
U ćerkinom osmehu, moru, bliskim susretima sa vrhunskim umetničkim delima, zagrljaju...

Da li sebe možete da zamislite na modnoj pisti? Volite li modu?
Imala sam priliku nekoliko puta i u tome da se oprobam, što kao dobitnica Zlatnog zmaja neke davne godine, što kao model za nekadašnje kreacije Valentine Obradović, čije sam komade jako volela i želela da imam u svom garderoberu. Moda je bitna, zabavna, inspirativna. Volim trag koji ostavlja za sobom. Sve dekade, epohe, istorijska razdoblja koja su prošla upravo na osnovu mode prvo i zamišljamo, vizualizujemo. Miljama sam daleko od nekoga ko se modom bavi ili je prati, ali trudim se da se držim podalje od potrošačke histerije posedovanja i gomilanja garderobe. Uvek sam pre za sopstvenu kreativnost i lični pečat, ma kako on nekome pogrešan bio.

U čemu leži tajna vaše lepote i mladolikosti?
U pegama i pešačenju.

Kako se negujete, koja je vaša beauty rutina?
Na samom početku karijere susrela sam se i sa problemima koje moj poziv nosi, a oni su vezani za kožu. Često igranje, znojenje, prašina, puno šminke i naravno stres uzrokovali su ponovni pubertet na mom licu, a njegove posledice nosiću verovatno zauvek. Zbog toga sam se predala u ruke stručnjaku i dobar sam đak. Poslednjih nekoliko godina to je doktorka Maja, u koju imam puno poverenje.

Da li se i dalje držite saveta koje su vam svojevremeno dale vaša baka, ili mama?
Nakon jutarnjeg umivanja i pranja zuba, dve čaše tople vode! I jedan savet dobijen od tate – hidrociklin na bubuljicu!

Kako ste gradili svoj modni stil?
Nažalost, moja mama više ne može da kreira kolekcije made by Milunka, ali sam joj zauvek zahvalna što je bila tako kreativna, hrabra i spretna da isprati moje ideje i u vreme totalne nemaštine. Činila je ne samo mene nego i sve moje cimerke veoma srećnima. Pravila je sve, od komada za premijere do svakodnevnih stvari, od kapa do kaputa... Mnogo mi nedostaje!

Vaše lično modno pravilo?
Uvek sam za crno! Nikad roze...