Iako je u nežnim roze koricama i govori  o onome  što, kad je reč o našim najintimnijim odnosima, volimo da prećutkujemo i lako se i brzo čita, tvoja knjiga ipak nije laka literatura. Da li uopšte veruješ u podelu na „laku“ i “„tešku“ književnost?

Nažalost, u toj ideji obično se krije podela na „žensku“ i „mušku“ književnost. Ne sviđa mi se ideja da je „ženska“ književnost laka i glupa, a da je sve što pišu muškarci automatski ozbiljno i mora da uđe u književni kanon. Želim da se te rodne granice izbrišu. Fakat je da laka književnost postoji - to su ljubići, krimići, horori. I odlično je što postoji, šta bismo inače čitali kad odmaramo mozak. Pravo  pitanje jeste to šta je ozbiljna književnost. Moram da priznam kako imam i malo književnog elitizma. Često se pretenciozni romani sa puno filozofiranja o opštim mestima promovišu kao „ozbiljna“ književnost, pogotovo ako ih napiše muškarac. A ako žene pišu o ljubavi, to je apriorno „neozbiljno“. Znala sam da će moja zbirka biti shvaćena kao „laka“ knjiga sa roze koricama i super mi je što su ljudi pomislili da je to literatura za plažu. Sviđa mi se taj književni trik. Suština je da svi mogu sve da čitaju i svi treba da čitaju i „laku“ i „tešku“ književnost.

U zbirci priča Moj muž veoma je malo romantične ljubavi. Da li je ljubav pobegla iz braka i gde? 

Svaki brak je različit. Mnogo ljudi odlično se snalazi u braku, a ima još više onih kojima nije okej, ali ne smeju to da priznaju. E, ja se bavim tom drugom temom. Časopisi, Hollywood pa i mi sami prodajemo jeftine fore o bračnim životima - kako su fantastični i funkcionalni ili čak superiorni. Sa razvojem društvenih mreža to postaje legitimni način da pokažeš da ti je bolje nego što jeste. Svuda vidimo samo savršene živote i zavidimo im. Problem je u tome što konvencionalne živote predstavljamo kao neki vrhunac. Nije moguće živeti konformistički i očekivati bajku. Htela bih da demistifikujem ljubav, da pokažem da se možeš zaljubiti više puta ili da imaš pravo na ljubav i ako si starija od pedeset godina. Pišem o onome što smatram da je normalno, a u društvu se tretira kao nenormalno. Priče često nisu vesele i pozitivne jer prikazuju nedostatke društva i bračnih i porodičnih odnosa koje najčešće doživljavamo kao savršene, odbijajući da vidimo da oni to nisu. Mislim da sam realistična. 

Šta te najviše inspiriše?

Ljudi lažu. Mene zanima kako oni lažu. Sad u decembru, radim jednu platformu sličnu Splitskom festivalu pričanja priča Pričigin, koji je kod nas feministički i zove se PičPrič, u kome žene na sceni pričaju priče. Imaju deset minuta da pričaju o različitim zadatim temama. Jedna od tema je Morala sam da lažem i dve učesnice rekle su mi da ne lažu. Eto, slagale su me, nisu trepnule. Laganje je deo života. Pogotovo kad si žena. Na Balkanu te uče da lažeš da bi se snašla. „Slaži malo da dobiješ ono što želiš“, uče nas drugarice, majke, bake i to je porodična tradicija. Htela sam baš o tome da pričamo priče. Želim da srušimo tabu o lažima. Svi lažemo, pogotovo mi što pišemo.

Jesi li oduvek znala da ćeš pisati?

Kad sam bila mala, čitala sam mnogo. Najviše poeziju i bilo mi je lako da pišem rime i kratke pesmice „jesen u mom kraju“, „majka“ i tako to... Onda sam napisala jednu dužu pesmu. Nastavnica se oduševila, a moj otac je kompozitor pa je napisao muziku i tako sam na dečijem festivalu otpevala svoju pesmu Lastavica Mica. To mi je bio pevački debi. Ali, imala sam i veće ambicije kad sam pročitala prve dečje romane. Tačno se sećam, sedela sam u sobi, gledala u decu koja se igraju napolju, a u sobu ulaze majka i brat. Pitaju me šta radim, ja kažem: „Razmišljam, hoću da napišem roman.“ Oni su se baš mnogo smejali, a ja sam to burno i emotivno doživela i odustala sam od pisanja, a bilo bi divno da sam napisala bar pet rečenica. Htela sam da budem glumica kao i sve devojčice, imala sam i šou na televiziji gde sam učila decu engleski. Još volim pozorište i za mene je to čarolija. Mislila sam da su glumci najpametniji ljudi, da vole književnost i znaju sve o teatru. Bavila sam se amaterski glumom u raznim pozorišnim grupama u Americi i kod nas. Shvatila sam da je pozorišna umetnost ipak potpuno drugačija od ljubavi prema drami. Iz današnje perspektive, drago mi je što sam u književnosti.

Kojim si putevima ušla u književnost?

Nisam imala ideju da ću se baviti književnošću. Upisala sam engleski jezik i književnost i napisala nekoliko priča o iskustvu života u Americi gde sam završila srednju školu. Današnji makedonski ministar kulture Robert Alagjozovski tada je bio jedan iz uredništva kultnog književnog časopisa Margina, i oni su objavili moje priče, čak su mi dali i honorar. Bila sam oduševljena nečim što je potpuno normalno. Posle je usledila prijava za Kultur Kontakt, rezidenciju u Beču, i takođe nisam ni pomislila da će me primiti. Konkurisala sam sa svojim pričama, dobila sam stipendiju i onda su me prvi put predstavili kao spisateljicu. Osećala sam odgovornost prema tome. Usledila je prva zbirka i tako je počelo. 

Jesi li očekivala da ćeš pisati bestselere?

Ne. Kada mi je izdavač u Srbiji rekao kako se knjiga odlično prodaje, nisam verovala da je to istina. 

Mislila sam da je to zbog marketinga. Ali, izgleda da ljudi stvarno čitaju. Na potpisivanje u Beogradu je došlo oko pedeset ljudi - uglavnom žena, što mi je bilo drago. Ranije nisam razmišljala o tome ko su moji čitaoci. Mala smo zemlja. Kada se moja prva knjiga rasprodala, pomislila sam da je to slučajno. I bolje je kada nema očekivanja. Ušla sam u pisanje iskreno i bez pretenzija, vođena samo željom da pišem. Pomalo me je strah kako će biti kasnije, jer sad već imam lična očekivanja. 

Šta bi danas bio realističan i srećan rasplet bajke, iz ugla devojčice: happily ever after?

Da izađu van kuće. Bila bi sreća da devojčica ne bude uvek shvaćena samo u kontekstu domaćinstva. Žene su istorijski vezane za kuću i porodicu, ali bi bilo dobro da imamo više žena koje su sportistkinje, avanturistkinje, džez muzičarke, koje se bave različitim stvarima obično „rezervisanim“ za muškarce i naglašavaju da njihov cilj nije samo da nađu pravog i budu spasene. Stalno se predstavlja da je ženi potreban muškarac da je zaštiti i spase. Srećan kraj je u tome da princeza nađe i ostvari sebe, ali ne kroz nekog drugog - muža ili decu, već kroz ono što ona voli da živi i radi. 

Jedno je boriti se javno za ravnopravnost žena, ali u čemu ti lično najteže pada neravnopravnost?

Mnogo žena  teško priznaje da ih društvo stalno procenjuje kroz relacije sa drugima. Nije lako priznati sopstvenu inferiornost i to je normalno. Žene se bore protiv toga, manje ili više uspešno. Meni je bilo teško da izađem iz onoga što je društveno uslovljeno. I još nisam uspela. Nisam se emancipovala u mnogim sferama - u ljubavi, u seksu. Mislim da sam u glavi još seksualno potčinjena. Verujem da bi mi bilo mnogo zanimljivije da nisam. Volela bih da sam još slobodnija, kao što su to muškarci. Bilo bi dobro da se oslobodim stida ili da promenim odnos prema telu. Ti strahovi postoje i kod muškaraca, ali su potisnuti u podsvest. Žene non-stop razmišljaju i razgovaraju o svom telu. Uvek smo na dijetama, bavimo se sportom, merimo se, ogledamo, opsednute smo starenjem. Još nemam četrdeset, ali vidim kako se žene ponašaju prema sebi posle četrdesete, pedesete. Mlade žene odvratno se odnose prema starim, starije žene osećaju se ugroženo u našem svetu. A nekako, još je ok da nam stariji muškarci budu seksi. Kao da oni nemaju bore, višak kilograma, stomake i slabiji tonus mišića. Volela bih da na isti način posmatramo žene, da ih doživljavamo kao seksi kad izgledaju prirodno i kad nisu opterećene svojim izgledom.

Tekst: Marija Ratković

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/