Retko koja domaća glumica mlađe generacije poseduje tu kameleonsku sposobnost da odlično „pliva“ u teatru, filmu i tv formatu, radeći uporedo s jednakim šarmom i talentom neke nesvakidašnje projekte poput Teatra u Filharmoniji i ambijetalnog pozorišta zbog kog je ovih dana u žiži interesovanja.

Da ne pominjemo dodatnu egzotiku koja vlada oko nje, na konto detinjstva koje je provela u živopisnom Alžiru, i završnih studija glume u tres chic Francuskoj koja je ubeđeni smo zaslužna i za njenu neverovatnu lakoću postojanja. 

Da je još lepša i harizmatičnija nego na filmu, otkrila sam kada sam se prvi put srela sa njom „oči u oči“. Bilo je to pre nešto više od mesec i po dana, prilikom snimanja kratkih video teasera za najavu majskog broja.  

Već dok je pozirala pred Bracom Nadaždićem očarala me je svojom neposrednom i prijatnom prirodom, a kad je stala ispred mene i kamere samo mi je jedno prolazilo kroz glavu „koliko je ova žena prelepa!!“. Njene oči bile su neverovatno žive i neprestano su se osmehivale, ali i jasno mi otkrile da je preda mnom žena prepuna strasti, interesovanja i znanja.

Tada smo samo kratko popričale za sajt, da bi smo se evo sada, našle na jednoj neformalnoj kafici, na terasi Hotela 88, koji je poslednjih meseci njena druga kuća. Povod je bila njena najnovija predstava koja nosi identičan naziv kao hotel u kom smo se srele.

Otkud ti u hotelskoj sobi na vrhu zgrade u Takovskoj?

Zanimalo me da uradim romantičnu komediju kao žanr. Pozvala sam kolege sa kojima sam imala želju da sarađujem, između ostalih i Stašu Koprivicu koja je uradila adaptaciju teksta prema delu “Privatni život” Noela Kauarda. Posle je svako dao svoj udeo i zajednički, ravnopravno smo došli do nekog rezultata koji je publici predstavljen upravo u hotelskoj sobi na sedmom spratu Hotela 88.

Ovo nije prvi put da si deo nečeg netipičnog, nesvakidašnjeg ako znamo da se predstava odigrava u sobi na sedmom spratu hotela po kojem delo nosi ime. Setimo se, bila si deo sličnih projekata - predstava „Krunska 54“ u kojoj si igrala pored Milutina Miloševića, kao i predstava „Prometejev put“, odigrana na nekoliko lokacija u Dorćol platz-u. Zašto te tako često viđamo u pozorištu van „teatra“ i šta je presudilo da iniciraš jednu ovakvu ideju? 

Meni  je vrlo bitna ta sloboda. Mogućnost da u nekom trenutku odlučim da se bavim određenom temom koja me zanima ili kada mislim da mi je potrebna određena vrsta uloge da bih napredovala kao glumica. Možda sve ovo zvuči dosta racionalno, ali ja verujem u potrebu da se nešto igra, pa tek onda u rad.  Najmanje verujem u talenat. Generalno sam mišljenja da čovek treba da osluškuje sebe i svoje potrebe. Znam da je rad na ovakvom projektu na neki način luksuz jer sam ja sama odlučila u kom ću komadu igrati, sa kim ću deliti scenu... I to je u neku ruku dobro kad vi odaberete sve, ali s druge strane imate daleko veću odgovornost nego kada ste deo nekog pozorišnog ansambla u kom vam uglavnom dodele ulogu, reditelja, partnere.  Tu uvek imate neki alibi jer možete da okrivite režisera, kolege, lošu atmosferu u pozorištu, upravnika koji je tu jer ga je postavila vlast, ako ste nezadovoljni ishodom. Ali i pored te velike odgovornosti, uverena sam da je ovo jedan od pravih puteva da glumac napreduje,  kao i da svoje želje sprovede u delo.

Zašto baš ovo delo? Šta te je privuklo romanu „Privatni život“?

Večita pitanja šta je ljubav, kako je prepoznati, iz čega napraviti izbore za životnog partnera. Iz racija ili srca? Komad je napisan tridesetih godina prošlog veka, i naravno u tom pogledu ništa se nije promenilo, i dalje smo zbunjeni kada su u pitanju muško-ženski odnosi i ništa ne znamo. Zanimljive su stvari koje su se u međuvremenu promenile, jer Kauardovi likovi nisu imali profesiju, bili su aristokratija. Tih godina, nije bilo čudno da nemate zanimanje. A danas skoro da ne postoje ljudi koji se ničim ne bave, pa nam je bio inspirativno da u odnosu na karaktere pronađemo adekvatne profesije za sve njih. Prva ideja je bila da Ana koju ja igram, bude pisac, ali smo se na kraju ipak odlučili da joj dodelimo profesiju glumice. Ove njene karakterne osobine se odlično uklapaju u klišeje koje ljudi vole da nalepe glumcima, pa smo se sa time poigravali.

U predstavi glumiš Anu, ženu koja na medenom mesecu sreće svog bivšeg muža Marka (Andrija Kuzmanović) koji je takođe na svom medenom mesecu. Kakva je Ana?

Ana je jedna nekonvencionalna žena, jako emotivna, hipersenzitivna, lažljiva, slobodna, impulsivna. Odlučila je da se 'smiri' i uda za primernog čoveka pored koga će pronaći svoj mir ali je želja za strašću, ljubavima iz Stendalovih romana vuče u avanture. Na stalnoj je klackalici, da li treba da sledi ljubav koja je razara ili da odabere nekog razmišljajući više raciom, nego srcem. Nekog ko je 'pametniji' izbor.

Šta misliš da je danas najveći problem u muško-ženskim odnosima?

Danas nismo spremni na kompromise. Mislim da smo sebični. Da nas je nekako ovo vreme u kome živimo nateralo da se fokusiramo i mislimo samo na materijalno, zapostavljajući emotivni deo ili uvereni da ćemo posle, kada obezbedimo sebe finansijski moći da se posvetimo emotivnom. Na veliko razočaranje i na tome mora da se radi...  Zato kada se čovek materijalno obezbedi i sazida kule uglavnom u njima sedi sam ili sa pogrešnom osobom.

Ko je tu kriv? Mi ili ...

Pa društvo u kome živimo, tj mi. Svi smo u nekom strahu koji se taloži. Ratovi, glad…, strah je nadjačao sve. Ali mislim da se više ne radi o strahu za preživljavanjem. Ljudi ne umeju da se zaustave u željama „daj“, „uzmi“, „kupi“.  Niti da poslože prioritete. To je vrlo teško. Zahteva svakodnevni rad na sebi - da stavite sebe u neku nultu poziciju i zapitate se: šta ti je stvarno potrebno, šta te čini srećnim? U nekoj piramidi vrednosti, morate da poređate svoje prioritete nekim redom. Vrlo često, ljudi pogrešno te kockice rasporede. Malo nepažnje i zaboravimo suštinu.

Da li je zbog toga brak kao institucija stradao? Zbog straha, sebičluka?

Nisam neki stručnjak za brak. Nekako sam i protiv, i za, zavisi od motiva iz kog se ulazi. Ja brak doživljavam kao želju dva čoveka koji su odlučili da zajedno prođu kroz život, igrajući i zalažući se za neku njihovu zajedničku stvar i tu nema odustajanja. Mislim da je bitno da postoji zajednički cilj. Insistiram na 'zajedno' i 'zajednički' , jer soliranje, po meni, nema smisla u kolektivu, već samo u individualnim sportovima. Kažu isto da je u toj vezi neophodno da prilikom sjedinjavanja, ono ne bude potpuno. Da sam ja- ja, ti - ti i da se prihvatimo i volimo, onakvi kakvi jesmo, bez maski, laži, zadržavajući svoj identitet i sebe. To je vrlo teško. Postići bliskost.

Ostatak intervjua pročitajte na sledećoj stranici:

PageBreak

Kako se pripremaš za ulogu? Ovde ipak glumiš ženu koja iza sebe ima buran, propao brak, nesređene emocije. To nije tvoja lična priča...

Kao i za sve druge uloge. Glumac ne mora, niti može da doživi sve što treba da odglumi. U tome je najveći izazov, uostalom. Ako glumim Ledi Makbet, ne moram da ubijem troje ljudi,  da bih taj lik verno odigrala.  Ali naravno, neka lična iskustva i iskustva drugih ljudi provučete kroz sebe, tragate za nekim najpribližnijim, ekstremnim situacijama koje ste imali u životu. Onda uz pomoć tog nekog emotivnog sećanja, osećaja koje ste imali tada,  približite se ulozi.

foto: Braca Nadeždić

Većina glumaca voli da prokomantariše kako ništa ne može da zameni glumu u pozorištu, i da je daleko lakše igrati na filmu ili u nekoj televizijskoj seriji. Da li se ti slažeš sa njima?

Ja se podjednako spremam i za jedno, i drugo, i treće doživljavajući film ili seriju kao podjednako težak zadatak za glumca. Kod nas ne postoji filmska škola glume, a to je zanat koji se takođe uči. Vi možete da dođete na set sa spremjenom ulogom, ali kada vam traže da odradite 10 tehničkih, zanatskih stvari, sve pada u vodu ako ne uspete da ih stavite u svoju službu. U pozorištu imate oko dva meseca u proseku da pripremite ulogu, radeći konstantno sa kolegama i rediteljem na probama. Dovoljno vremena da sve što mislite da ne ide, popravite. Pomaže vam reditelj, kolege sa kojima radite.  Dok na filmskom setu, skoro da nema proba. Vi pripremate sami kod kuće tu ulogu a kada dođete na set, slede velika iznenađenja. Sve ono što ste smislili kod kuće pada u vodu jer imate partnera koji možda igra onako kako vi niste planirali, imate reditelja koji na svoj način vidi scenu, scenografa koji vas smesti u nepoznato okruženje.. i sat koji kuca. Sve to treba usvojiti za vrlo kratko vreme i adaptirati se i sprovesti ono što ste smislili. Drugo, predstava igra nekoliko sezona i više je neće biti, ne bar u toj glumačkoj postavi, a film i serija ostaju zauvek. Ostaju kao dokument onoga što ste radili.

Šta ti je onda najveći izazov, ako svakoj ulozi pristupaš jednako?

Kod mene mora da postoji nešto što me motiviše. Bilo da je to reditelj, neko od kolega, uloga, tekst ili me nekada motiviše tema koja se bavi neki problemom u drustvu. Onda mi je intimno važno da budem deo tog projekta, jer mislim i nadam se da kada bude izašao film ili predstava, da ću barem delimično pomoći da se neke stvari promene na bolje.

Glumci su oduvek bili u fokusu medija i javnosti. To je uslovilo da se stvore određene predrasude o samom glumačkom pozivu. Koji kliše o glumcima ti je nekako najnelogičniji?

Pa to da mi lažemo. Jer kad se kaže „on glumi“ mnogi imaju asocijaciju „on laže“. A gluma je sve potpuno suprotno od laganja. Mi pokušavamo da se približimo istini. Ljudima je gluma sinonim za laž, a za mene je zelja da budem sto istinitija.

Deo si i zanimljivog „teatra“ unutar Beogradske filharmonije, neobičnog spoja pozorišta i muzike. O čemu je reč?

U pitanju je serija od pet različitih koncerata tokom kojih Vlada Aleksić i ja čitamo prepiske i delove iz života slavnih kompozitora, a muzičari Filharmonije izvode njihove kompozicije. Prvi koncert je bio posvećen Mocartu, nakon koga su usledila „čitanja“ Čajkovskog, Malera, Šumana da bi ovih dana bila održana premijera petog, posvećenog Igoru Starvinskom. U nameri da ostanem što vernija praksi samog Stravinskog, njegovoj potrebi da ne izlaže svoju privatnost i želji da se njegove reči i misao ne izvrću, postavku materijala sam zasnovala na njegovim delima i zapisima koje je isključivo on sam ostavio za sobom. Stravinski nije potcenjivao svoju publiku podilazeći joj, zbog čega i mi odbacujemo žutu štampu koja je spekulisala o njegovim avanturama sa Coco Chanel, a umesto toga Stravinskom prilazimo kao angažovanom umetniku koji je svoj život posvetio komponovanju. Dok čitate njegovu biografiju i memoare shvatite do koje mere umetnici kada otkriju nešto novo, u bilo kojoj epohi, kada pomeraju granice, nailaze na zid, posebno kod akademika i institucija. Njihove ideje uvek svi dočekaju sa „ne“ . Stravinski je dokaz kako u tim teškim situacijama ne treba odustati, jer ako ne za života, onda posle smrti neko će reći kako je nešto što ste vi inicirali i pokrenuli pomerilo granicu, promenilo tok stvari.

Koji su ti dalji planovi?

Moj kolega Vlada Aleksić i ja spremamo projekat koji će takođe, kao i Hotel 88, biti igran u jednom zanimljivom prostoru. Plan je da imamo premijeru početkom oktobra. Isto tako treba da snimam i prvi film mlade rediteljke Maše Nešković, kao i nastavak tv serije Sumnjiva lica.   

Razgovarala: Ana Dodig

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/