Valentin vikend provela sam sa Bojanom Nikitović, jednom od svojih omiljenih kostimografkinja. Kada je zazvonio telefon i kada sam dobila ovaj zadatak, mojoj sreći nije bilo kraja. Obožavam način na koji ona pristupa kostimu i poslu ‒ tu posvećenost u istraživanju i tu tačnost, minucioznost u svakom detalju… Na Sv. Trifuna, dan Bojanine slave, bilo je 20 stepeni. Pijace su preplavili narcisi ‒ iluzija da je stiglo proleće bila je potpuna. Preselila sam se blizu Palilulske pijace i glasno očajavala za Bajlonijem.

Potpuno me je razumela jer ona ne može bez Kalenića. „Samo na Kaleniću mogu kupovati bunde u julu, skidati kecelje i suknje sa seljanki objašnjavajući im da su mi baš takve potrebne za predstavu koju radim. Tamo su Svetlana i njen muž Rama koji me telefonom obaveštavaju kad stigne ,nova’ garderoba i svaki put kad im iznova kažem kako kupujem za film ili pozorište, oni uporno nude: ,Ovo je nešto baš za tebe!’ Kada se vratim sa nekog dužeg posla, dočekaju me rečima: ,Sledeći put da nam kažete kad odlazite na duže, zabrinuli smo se.’ Tamo je Ivan koji pravi čudesne bukete, gospodin koji prodaje antikvitete i ima sjajnu ideju za film o Savi Šumanovicu, a jedna Crnogorka uvek za mnom vikne: ,Nikitović! Znaš li ti da su tvoji sa Žabljaka!’ Obožavam Kalenić!“ Bojana je završila snimanje petog dela franšize Underworld, retki visokobudžetni film u kome je superheroj ‒ žena, a igra je Kate Beckinsale. Pitam je za jednu drugu Kate, obožavanu Blanchett. „Čarobna, talentovana, savršena, smirena i staložena. Kada smo radili The Life Aquatic, bila je trudna, a i u filmu je glumila trudnicu. Snimali smo na brodiću koji se opasno ljuljao i smrdeo na naftu. Nikada se nije požalila ni na šta niti je tražila pauzu jer joj je loše. Čudesna dama. Velika glumica i jedna od onih žena koju ne možete da ne poštujete i uvažavate.“ U ovom ludom vremenu divno je kada žena nije ženi vuk ‒ kada se čuva sećanje na važne dame u našim životima.

Na Bojanu su snažan trag ostavile bake tetke. „Vera i Voka su dve dame koje su obeležile moje odrastanje. Vera je bila potpuno renesansni lik, pisala je i objavljivala priče i ljubavne romane pod pseudonimom, fantastično slikala, božanstveno pevala. Leti, u Vrsaru, kuvala je svakom omiljeno jelo obučena u crnu haljinu na bele tufne sa obaveznom bisernom ogrlicom oko vrata. Voka je za mene bila prvi pravi modni uzor, sa svojom prijateljicom Lulom odlazila je bar tri puta godišnje u Trst, skijala do svoje 75. godine. Svaki put kada bi joj, za sve ono što su joj posle rata oduzeli po Beogradu, dali neku sitnu nadoknadu budući da nije imala svoju decu, delila je svima nama na ravne časti. Nikada nijednu od njih nisam čula da se žali. Poslužile su kao inspiracija čuvenom Novaku Novaku za lik Nikolajevićke u Pozorištu u kući. S druge strane, moja najdraža tetka, Drakče, završila je tekstil na primenjenoj umetnosti i bila moj uzor oduvek. Mnogo je jakih, pametnih i posebnih žena u familiji moje majke i kada se okupimo ‒ sve pršti!“ Po Beogradu su se pojavili grafiti Go Vegan, svi više ljudi menja način ishrane, mnogi prelaze u vegetarijance, a filmadžije mnogo vole da pričaju kakav je bio ketering na snimanju. „Kao neko ko zaista voli da jede i uživa u hrani, ja sam veliki poštovalac dobrog keteringa na filmu. Kod američkih produkcija ketering je veoma važan, zadovoljni i siti ljudi bolje i lakše rade.

Na snimanju Marije Antoanete imali smo najluđi ketering sa sve ostrigama, puževima, škampima, najfinijim sirevima, piramidama napravljenim od zlatnih makaron kolačića, crnim i belim vinom... Francuzi ne haju za američka striktna pravila da na setu nema alkohola. Na Woolfmenu su oko pet pola šest donosili najraznovrsnije slatkiše, a u Litvaniji sam i u najvećoj gužvi trčala da se na vreme vratim iz nabavke kako ne bih slučajno propustila najbolje sendviče od pet vrsti crnog hleba. I da, sada je već normalno da se skoro polovina ekipe hrani ili veganski ili vegetarijanski. Ja bih mogla bez mesa, ali sam loša u poštovanju bilo kakvih pravila, a kada sam gladna, pojela bih šta god se prvo pojavi na vidiku.“ Bojana radi širom sveta, nikad se ne zna gde će biti njena sledeća lokacija. Tu je i Njujork pa je to idealna prilika da je pitam vidi li i sličnosti između Beograda i NY. „Eh, da sam u Njujork otišla mlađa, verovatno se odande ne bih ni vratila! Očarana sam tim gradom.

Moja percepcija NY upakovana je u produkciju Toske za otvaranje sezone u Metropoliten operi, ne baš u realne uslove života u tom gradu. Možda baš zbog toga odande nosim samo sliku božanstvenog kasnog leta i Central parka u punom sjaju i svoje krovne terase baš kao one na kojoj devojke iz Sex and the City prave zabavu, i najluđe večere gde su za klavirom svirali i pevali Karita Matilla i Marcelo Alvarez! Naš Beograd, ovakav kakav je, izlupan, oronuo, ima taj šmekerski duh i samosvest, odsustvo kompleksa manje vrednosti toliko tipičnog za mnogo lepše, poznatije i veće gradove. Beograd leti zaista postaje NY na Balkanu, niko više ne vidi ružne fasade i prljave ulice, sve je u žagoru prepunih kafana i kafića, lepih ljudi, dobre energije... Kada smo radili Koriolanusa, Gerard Butler je, očaran beogradskim noćnim životom i njegovim lepoticama, poželeo da kupi stan na Dorćolu govoreći da je isti kao downtown u Njujorku.“ Kad smo već kod noćnog života Beograda, mnogi stranci bivaju iznenađeni izgledom devojaka po ulicama.

U punoj su „ratnoj“ opremi od jutra do sutra ‒ šta bi im ti kao profesionalni esteta koji praktikuje i primenjuje lepo pasionirano ceo svoj život savetovala? „Ovde je na ceni, blago rečeno, prostački izgled. Previše silikona, šminke, previsoke štikle, preiskvarcovane kože, prenapadne tašne koje treba da pokažu kako su vlasnice valjda uspele u životu. Ali, ono što meni upada u oči jeste da devojke koje tako izgledaju pored sebe imaju neke momke koji se valjda ponose svojim ‚pratiljama’. One druge, kojih je takođe pun Beograd, lepe, negovane, dugonoge, vitke, u farmerkama ili šortsu, baletankama, patikama − same su. To me fascinira. Je li moguće da su razni trovački mediji uspeli da od nakaza koje ne umeju ni da govore, ne znaju ne kad je počeo, nego ni da se dogodio Drugi svetski rat, nisu pročitale knjigu, ne znaju ni reč stranog jezika, ponose se sopstvenom glupošću i balonima ugrađenim što napred, što pozadi, naprave modele kojima stremi prosečna srpska devojka. Ovaj grad oduvek je bio poznat po lepoticama. Onima koje nisu padale na svakog stranca koji bi se pojavio u Beogradu.

Onima koje su imale stila i zračile. Eto, možda bih im jedino poručila, mada ne verujem da je savet pametan i da ima ko da ga čuje ‒ da budu svoje. Da ne liče na armiju drugih. Da kad baš sve peglaju kosu, nose svoje prirodne talase, kada baš sve druge šetaju Savamalom u ‚dvanaesticama’ ‒ nose japanke.“ Maštam o tome da što više stranih produkcija radi ovde. Kada su rađeni Koreolan i Novembar Man u gradu je vladala neka baš dobra atmosfera. Svi smo kao nešto bili važni. A da ne pričam o uzbuđenju kad izađem iz stana i naletim na Piercea  Brosnana kako vežba replike pred ulazak u kadar kod Bitef teatra. Kako stimulisati strane produkcije da rade ovde više? Kako država može da shvati koliko je to dobar potez? „Nažalost, nikoga od onih koji o tome odlučuju to ne interesuje. Prvo su prošle godine dok konačno nije izglasan zakon o ‚podsticaju’ kojim se strane produkcijske kuće motivišu da dođu i snimaju u Srbiji, a sada se, kako to kod nas obično biva, taj zakon još ne primenjuje. Mađarska i Češka država ‚utrkuju’ se da pomognu dolazak što većeg broja produkcija. Svaki film znači ogroman broj zaposlenih domaćih filmskih radnika, brojna noćenja u hotelima, potrošnju po restoranima, besplatnu reklamu viđenih ljudi koji mogu da promene sliku o nama i našoj državi. Svi koji su ovde snimali, otišli su sa najboljim utiscima hvaleći domaće filmske radnike. Za sada, imamo samo Angie, ženu koja je potpuno sama, zahvaljujući svojoj upornosti, vrednoći, poslovnosti, uspela da dovede velike projekte i zvezde poput Fiennesa, Brosnana, Salmae Hayek. Kad imam prilike da pričam sa producentima, pokušavam da im objasnim kako se u Srbiji zaista dobro i lepo radi. Ali, filmska industrija podrazumeva veliki novac, ulaganja i očekivanja i, ako država kao garant na neki način ne stoji iza svega, veoma je teško ubediti nekoga da baš ovde dođe da snima.“ Bojana obožava rimski Panteon, sladoled kod Palme, večere u Cul de sac kod Piazza Navone. Voli bele ljiljane na dugim stabljikama. Poklanja ruže, prljavoroze ili bele. Ima teoriju, pošto je Blizanac u horoskopu, kako uvek kupuje slične stvari bar dva puta, „da se onaj drugi ne uvredi ili oseti zapostavljenim“. Kupuje ramove za slike i kandelabre.

Rado cunja po buvljacima po svetu − u Londonu to je Portobello Road, u Njujorku svaki vikend po garažama oko 25. zapadne ulice. Voli slikarstvo Sargenta i Boldinija. U Rimu odlazi u crkvu San Luigi dei Francesi i Santa Maria del Popolo da bi gledala Caravaggioa. „On je za mene najveći slikar. Živeo kratko i burno, a naslikao neprevaziđena dela. Čist genije.“ Tu su i impresionisti u muzeju D'Orsey − „najlepšem na svetu.“ U procesu nastajanja kostima koja je faza najuzbudljivija? „Najlepše je dok je još sve moguće, dok sakupljam inspiraciju, radim skice i maštam kako bi kostim trebalo da izgleda. Uživam u izboru materijala koji je veoma važan i ako se tu pogreši, teško da će gomila ukrasa i detalja uspeti da od tog komada napravi dobar kostim. Onda dolazi veliko uzbuđenje oko krojenja gde bez majstora nema uspeha! Dobar modelar je spas, kao što ga loš može uništiti. Imala sam sreće da radim sa velikim krojačima svuda po svetu i kod nas koji su podjednako ‚inficirani’ ljubavlju prema poslu, strašću i željom da sve ispadne baš kako treba. Probe sa glumcima nekada su divne i donose olakšanje jer vidite da idete ka pravom rešenju, a nekada pakao gde se više bavimo sujetama nego kostimom.“ U mom skromnom iskustvu rada u pozorištu i na snimanjima kostim je često neuralgična tačka gde glumci eksplodiraju iz svoje nesigurnosti pa iskale nervozu na kostimografima?

„O, da, u kostimu je uvek ‚vruće’. Veoma volim glumce i stalo mi je da se oni u kostimu, na pozornici ili setu osećaju dobro. Zaista se trudim da im kostimom pomognem, ali nije uvek lako. Ponekad se posle probe osećam kao isceđen limun. Nisu džabe izmišljene kostimske kuće po svetu gde se čuvaju, ali i prave i probaju kostimi za najveće filmove i pozorišne produkcije. Onda i glumci imaju respekta prema tim uspešnim kućama. Ako je neki kostim napravljen u rimskom Tirelliju ili londonskom Angelsu, to je već garancija da je on dobar, a to je njima važno. Lično mislim da najbolji kostimi nastaju u malim radionicama gde postoji genijalan krojač i ekipa koja ga prati u stopu.“ Koliko ljudi na ulici i street style mogu da inspirišu kostimografa? „Čudo je kako ljudi na ulici svojim oblačenjem mnogo govore o gradu i zemlji u kojoj žive! Mogla bih nepogrešivo po njima da pogodim da li je to Bukurešt ili Firenca, Prag ili Berlin, da ne pominjemo London i Njujork koji su priča za sebe. U ta dva grada upijam svuda, po ulicama, radnjama, metrou − oni su nepresušna inspiracija. Italija je priča za sebe, ta vrsta stila ne postoji nigde drugde na svetu.“ Ponekad uspe da fotografiše prolaznika. „To su često kombinacije koje nemaju nikakve veze sa ukusom, ali baš zbog toga su dobra inspiracija. Imam foldere u koje stavljam sve sto mi se učini zanimljivim, nikad se ne zna kada će zatrebati.“

Bojanin zaštitni znak su dobre farmerke i bele košulje šivene po meri. Patike ili baletanke. „I kaiš − veoma važno!“ Primećuje li i ona „isparavanje“ ženstvenosti u svakodnevici? „Neverovatno kako smo ‚uspele’ da ukinemo mogućnost da budemo baš žene. I činjenica je da je odevanje umnogome doprinelo tom gubitku ženstvenosti. Bilo bi nam lakše da povremeno budemo samo nežne i pošaljemo poruku kako ne možemo baš sve same, ali eto, ja sam prva gotovo zaboravila kako se to radi.“ Posao kostimografa nosi puno konkurencije. Ljudi često gaze − kako opstati u tom svetu neretko beskompromisnom i punom sujete? „Za to su zaslužni moji roditelji. Ne znam šta su radili, možda je tome pomoglo i vreme u kojem sam rasla, zemlja u kojoj smo živeli, ali dali su mi sigurnost i osećaj da sam ravnopravna sa bilo kim i bilo gde. Nikada se ni na tren nisam osetila manje vrednom ili sumnjala u sebe samo zato jer dolazim iz Srbije koja iskreno, nema neku tradiciju kada je o mom poslu reč. Bilo je mnogo suza i muke jer sam bila veoma usamljena u svemu tome, a već u nekim zrelim godinama i sa porodicom koja mi je nedostajala. Profesionalno, prešla sam put od ‚neke koja je došla iz Srbije da pomaže oko glumaca jer govori engleski’, do Mileninog prvog asistenta, uz sva saplitanja, sakrivanja kostima, ogovaranja iza leđa, podmetanja i pakosti. I da, povremeno je bilo vrlo teško. Mnogo puta pakovala sam se i spremala da napustim snimanje, ali sam naučila da na filmu uvek gubi onaj koji odlazi. I tako sam ostajala. Uz mnogo stresa i skupo plaćenu cenu.

Za mene bi bilo mnogo bolje da sam malo manje odgovorna i predana poslu. Malo opuštenija. Ali, ne umem drugačije. Zato i mogu da radim samo sa ljudima koji dele istu strast i posvećenost. Nije nimalo jednostavno biti odgovoran za tako veliki i važan sektor u jednom filmu, ostati uvek u okviru budžeta, zadovoljiti producente, reditelja, glumce.“ Od oca, čuvenog sportskog komentatora i novinara, u nasleđe je dobila deo njegove harizme koji prenosi sinu Vuku. „Taj delić njegove harizme, duha i energije koji mi je poklonio jeste najvredniji deo mene. Uvek žalim što nije dočekao da vidi da sam dobro. Da bude ponosan onako kako sam ja bila ponosna na njega. Zato svom Vuku mnogo pričam o dedi i pokušavam, koliko mogu i umem, da mu prenesem onaj isti osećaj da može sve, da vredi i da je siguran.“

Tekst. Luna Lu

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija