U crnogorskom filmu Dečaci iz ulice Marksa i Engelsa  nedavno prikazanom u Srbiji, Ana Sofrenović igra ženu koja, da bi sačuvala porodicu, starijeg sina prijavljuje policiji kako bi ga sprečila da ubije očevog ubicu. Retka uloga u našoj kinematografiji i rola kakva se ne bi očekivala u karijeri jedne od naših najženstvenijih i najlepših glumica, bez obzira što je takođe i jedna od najboljih.

Bio je to konkretan povod za razgovor koji sledi, mada je zbog svojih uloga, režije i muzike Ana Sofrenović i bez nekog aktuelnog događaja sama po sebi dovoljan razlog za to. Hoću da kažem, mogle smo da razgovaramo o njenim prethodnim filmovima, recimo o Ubistvu s predumišljajem, Balkanskim pravilima, ostvarenjima Tango je tužna misao koja se pleše, Bure baruta, Nebeska udica, ili o filmovima koje je snimila u Velikoj Britaniji, a da najnoviji i ne pomenemo.

Stigla je tačno u dogovoreno vreme. Sto u poznatoj gradskoj kafeteriji u centru birala je bez namere da skrene pažnju na sebe. Bila je jednostavno i besprekorno elegantno odevena, bez šminke, obično očešljana. Govorila je onoliko glasno koliko je potrebno da je osim mene niko drugi ne čuje. Tokom razgovora nije pogledom proveravala da li je prepoznaju. Nije imala ništa protiv da razgovaramo o onome što je mene zanimalo, niti je nametala teme kako bi se čitaocima predstavila na način koji joj odgovara. Bila je otvorena i uverena u ono što priča. Nije se hvalisala.

Film Nikole Vukčevića Dečaci iz ulice Marksa i Engelsa crnogorski je kandidat za nagradu Oskar i polovinom novembra već je prikazan u Hollywoodu, što je bila odlična prilika da vas upozna tamošnja javnost. Da li je na pomolu i neki vaš projekat u prestonici filmske industrije?

Sjajno je i tako važno bilo da film izađe sa ovih prostora i predstavi se i na takvom, za film izuzetno važnom mestu. Hollywood je mnogo toga, ali je neosporno izuzetno moćan  prostor isključivo i samo posvećen filmskoj umetnosti. Ja sam u čitavoj karijeri na razne načine bila upućena na njega, ali, da bi se zaigrala velika uloga u značajnom projektu u Hollywoodu, sav vaš fokus mora biti usmeren na to. Veliki sam svaštar i zanima me mnogo toga, ali šansa uvek postoji jer je ovo jedan od najnepredvidljivijih poslova na svetu. Drago mi je da sam u Dečacima ostvarila snažan lik kakav godinama nisam tumačila... Oprobala sam se na crnogorskom dijalektu i igrala kontrakast – ženu koju ljudi uopšte ne zamišljaju onako kako ja izgledam...

Imam utisak da nema medija u kome nije rečeno kako je Vukčevićev izbor glavne glumice neočekivan...

Kontrakastovi su upravo način da se pojača verodostojnost filma. Ako stalno idete na likovnost koju svi očekuju, lako možete da zađete u stereotip, a on ne postoji jer svakom može svašta da se dogodi. Vukčević je hteo da izađe izvan matrice i zato je za ulogu Radmile izabrao mene.

Radmila ima osobine antičkog lika. Slažete li se?

Njen lik ima tu vrstu snage. Bilo je naravno puno filmova sa socijalnom i ratnom tematikom, ali meni se čini da je ovaj film korak dalje o mikroplanu, porodici, ženi. Radmila ne samo što na ovaj svet treba da donese novi život, već mora i da ga održi. Ona je simbol majke i žene sa ovog podneblja čija je pozicija često nevidljiva. Kad svi drugi izgube glavu, ona mora da sačuva i sebe i druge. U njenom liku sadržano je mnogo simbolike u vezi sa ljudima i istorijom ovog regiona. Radmila je svesno rizikovala. Odigrala je jedan opak ruski rulet, ali znala je da je to jedini način da život dobije šansu. Kad bi dozvolila osvetu i ne bi zaustavila sina da ubije porodičnog prijatelja koji je usmrtio njenog muža, nestali bi svi. Cela porodica...

Čudno što sad gledamo film o takvoj ženi zato što je ovo neherojsko doba...

Heroje uvek odredi vreme...

Da li je moguće poverovati u lik kao što je Radmila?

Mislim da jeste jer, ma koliko da je film vrsta fantazme i likovima daje ogromnu, ponekad čak epsku snagu, u ovom ostvarenju se potvrđuje kako su u životu najnevidljiviji ljudi koji se nose sa najtežim odlukama.

Dok se gleda Vukčevićev film, nemoguće je ne zapitati se: šta bih ja da sam na njenom mestu. Da li ste i sebi postavili to pitanje?

Ne znate od čega ste satkani dok se ne nađete u nekoj krajnjoj situaciji, ne znate jeste li sposobni za neki postupak ili ne. Mislim da ovo tlo prilično trenira ljude za velike postupke. Radmila nije znala kakav će biti ishod njene odluke, da li će uspeti, ali bila je svesna kako mora da preuzme odgovornost i odluči. I to je paradigma našeg vremena, izbegavanje da se stvari jednom moraju preseći kako bi se išlo dalje. U filmu ima puno konotacija sa današnjim trenutkom. Poratno je stanje, porušen sistem, država je prošla kroz vakuum vremena, a mi sad treba da se pridružimo 21. veku, ostatku sveta koji hoda drugom brzinom od nas, sa problemima druge vrste od naših, da s njima nađemo zajednički jezik. Moramo da razumemo zašto funkcionišu tako kako funkcionišu, ali i da oni razumeju zašto mi funkcionišemo tako kako funkcionišemo. Bez toga napredak nije moguć.

Neki smatraju da je napredak, ipak, nemoguća misija. Zbog čega vi mislite suprotno?

Ovo je vreme kad se menjaju načini komunikacije. Mi smo u toku sa svim tehnološkim promenama, ali smo krajem prošlog veka imali jedan jak udar koji nas je civilizacijski nazadovao u svakom smislu. Međutim, ovo tlo je poznato po brzom prilagođavanju, preigravanju, i to ga je održalo. Volela bih da ovo tlo nađe neki model baziran na mudrosti igranja trenutka. To je nešto što bismo morali da naučimo i to brzo. Da umemo da igramo trenutak, da ga pametno odigramo, mudrošću, a ne demonstracijama. Želela bih da sa dovijanja pređemo na ideje o sebi. Da imamo neki jasan put, ideju gde želimo da budemo i šta bismo hteli da postanemo. Razlika između dovijanja i ideje jeste u samopouzdanju, saznanju koliko vredimo i šta je to što je vredno u nama. Kada dostignemo sigurnost u sebe, pojaviće se i planovi na duže staze.

PageBreak

Film priča i o važnosti i veličini porodice. Koliko je teško održati je?

Danas je to veliki izazov: odnos roditelja i dece, odnos među partnerima, partnera u odnosu na njihove roditelje... Drugi je trenutak i da bi se porodica očuvala, mora se prihvatiti drugačiji način ponašanja od onog na koji smo naučeni. A meni se čini da ovde još važi stari način, iz nekog drugog doba, koji vrlo često sa ovim vremenom ne korespondira. Ovde je i dalje izuzetno snažan patrijarhat, a savremeni svet više ne funkcioniše po tim principima. Ne radi se o odustajanju od starih vrednosti, već o pronalaženju novih načina da se te vrednosti održe, ali, ako ste vi kruti i insistirate samo na starom načinu, polomićete se.

Da li je film, odnosno kultura ta koja treba da upozorava društvo kako treba da se menja?

Kultura je mesto preispitivanja.Tu pokazujete kakve su vam ideje, kakva vam je istorija. Bez kulture nemate identitet. Problem je što je ona nematerijalna pa se u kriznim vremenima lako razveje. Ipak, upravo tada ona je najpotrebnija. Ljudima je neophodna vodilja, a kultura je sjajan prostor za dijalog, pronalaženje novog smisla. Bez toga, društvo ne samo da gubi, već i nestaje.

Volite li da se izmestite iz zone konformizma i koliko Vam prijaju promene?

Držim se pravila da svaka promena nije ni dobra ni loša. One su tu da neke stvari budu porušene kako bi druge iznikle. Neki krenu dalje, a neki – ne. Sve je u sposobnosti da se prilagodite, kao što je uvek i bilo, a šanse da se prilagodite veće su ako, umesto da se plašite promene, negujete misao kako svaki novi izum donosi novi način života, mogućnosti i lepote. Bojati se nečega što ne možete da zaustavite prilično je autodestruktivno. Ovo je stanje koje je mnoge nateralo da se probude. Većina ne voli to što vidi i nije spremna za taj pogled. Međutim, zahvaljujući promenama, planeta nikad nije imala više znanja pa ljudi dostižu informacije kad god to požele, samo jednim klikom. Sredine koje nisu ni sanjale da će se sresti, sada direktno razgovaraju preko društvenih mreža. U svojoj sobi dobili ste ekran  i mogućnost da obiđete prostor koji ne biste mogli ni spejs šatlom. Zahvaljujući mobilnom telefonu vi ste sada i privatni i javni, to je paradoks s kojim mi hodamo 24 sata, a da ga nismo svesni. Vremena odlaska i povratka su prošlost. Ako imate globalno selo, internet po kome se krećete kroz razne vremenske i prostorne zone bez pasoša, svi mi smo megalopolis. Da li ja pričam sa mojom drugaricom koja je u Australiji ili je u ulazu do mene, to više nije važno. Otvoren je svet! Samo što sloboda sad donosi odgovornost: možeš sve, ali imaš i odgovornost.

I u vašem prethodnom ostvarenju Doktor Rej i đavoli, igrate ženu koja pokušava da spase porodicu. Ona je supruga velikog Nicholasa Raya, američkog filmskog reditelja, koja je svoju karijeru zapustila pokušavajući da ga prati i izgradi porodicu. Vredi li praviti takvu žrtvu?

Napravili ste zanimljivu paralelu zato što su i Radmila i Bettie Ray žene iz senke, žrtvovale su se zarad uspeha čoveka koga vole i u koga veruju. Sebe smatram ženom koja je pokušala da uradi i jedno i drugo, ali, ponajviše se ostvarila kroz sopstveni lik. Ipak, ti likovi žena iz senke pomažu mi da preispitujem Anu kao umetnika, partnera, majku i nekoga u javnosti, pomažu mi da sagledam kako hodam kroz život i kakav sam izbor napravila u odnosu na njih. Izabrala sam da potpuno izađem iz senke i stanem na vetrometinu. Da ne budem deo paketa, već da krenem sama. Zato su mi ti likovi dosta pomogli, stalno su mi bili podsetnici na onaj drugačiji način, koncept koji je uvek vladao: žena je u senci i odatle je najmoćnija. Ipak, ostaje veliko pitanje koliko sam dobila, a koliko izgubila time što sam izašla iz senke. Pogotovu na ovom tlu koje takve postupke ženama veoma teško prašta.

Jedna od manifestacija te promene bila je i režija predstave Mali princ. Vi ste glumica, bavite se muzikom, kako ste stigli do režije?

Mali princ došao je iz potrebe mladih glumaca, prvenstveno glumice Jovane Knežević, koji su bili na mojim radionicama da ih „provučem“ kroz svoj način rada i na taj način izrežiram ovu priču.  Zato kažem da je Mali princ našao mene, a ne ja njega. Ta predstava nije preživela jer je, izgleda, bila preveliko iznenađenje za sve, moram priznati i za mene samu. Shvatila sam koliko sam malo poznavala sopstvene mogućnosti. Mi ovde, po mišljenju većine, relativno brzo dolazimo do zadovoljavajućeg nivoa. I može se desiti da nikada ne saznate jeste li osim toga što ste već postigli, mogli da dostignete još ovo ili ono. Tako sam ja osetila kako još mnogo toga, čega nisam bila ni svesna, imam u sebi iako sam već sa 25 godina zadovoljila potrebe ove scene i iako se očekivalo da i nadalje radim manje-više slične stvari, naravno u skladu sa svojim godinama. Ali, htela sam da izađem na veću vetrometinu… Veoma je teško onima koji su proveli najbolje godine u najtežem periodu ovog prostora, a nisu uspeli da se izraze ili izmeste i nađu svoj put i ostanu dobro sa sobom. Ja sam pokušala to da izbegnem, ali platila sam ogromnu cenu, a bila sam na putu da postanem jedna od mnogih, blokirana u trenutku svojih najvećih mogućnosti. Uspela sam da se izmestim, sačuvala se, ali to plaćam. To su ti izbori o kojima pričam…

Zanimljivo je da volite da eksperimentišete i u muzici –projektom Koda ponudili ste do tada nepoznat muzički pristup. Jeste li ispunili cilj koji ste sebi postavili?

Koda je projekat koji je naišao i na zainteresovanost i na otpor. Postavili smo nešto što nije pitko, a to sam i htela, želela sam da napravim izazov, reakciju, da postavim pitanje može li i ovako, a ne da se dopadnem. Na osnovu Kode dobila sam stipendiju u Americi. Biti stalno isti mnogo je gore nego napraviti grešku. Bez greške se ne može napred. Moja najveća odgovornost je da se ne ponavljam i stalno pokušavam da idem dalje, na razne načine.

Smatra se da ste jedna od naših najlepših glumica. Da li vam izgled pomaže u karijeri? 

Ne mislim da je tako, ali to i nije mnogo bitno. Važno je da me tako doživljavaju i da svako voli da vidi lepo lice. Lepim ljudima su verovatno sva vrata otvorena ali, lepota je mač sa dve oštrice. Da sam pre 20 godina počela da eksperimentišem u muzici, stvari bi bile mnogo drugačije. Sad imam godine iskustva i mnogo me je teže dovesti u pitanje. Ipak, i dalje traže da ih ubeđujem u to što radim. Ja jesam multitalenat i volim ovo vreme jer briše granice između umetnosti. Postoji konstantna želja i potreba za sledećim. Međutim, kad se neko prilagodi vremenu, ljudima je to čudno. 

Tekst: Sonja Ćirić