Pokušavam da se dogovorim sa Rushkom oko intervjua tako što joj prosleđujem mail. Ja šaljem po tri, a ona odgovara smo na jedan i kaže kako je prezauzeta, ali da ćemo ipak uspeti sve da utanačimo.

Onda se opet ne javlja nekoliko dana. Hvata me blaga paniku i šaljem joj još jedan mail. Pa odmah i sledeći sa pitanjima. Stvarno je problem pisati o Rushki. Sve što o njoj možete saznati zastarelo je i nema novih informacija, osim ako ih ne dobijate insajderskim kanalima. Njeni snimci sa Bryanom Adamsom izgledaju kao priča iz prošlog života posle koje su je oteli vanzemaljci.

To veče na poslu (dok čekamo porudžbinu pizze) zvoni mi telefon i čujem kao kroz maglu: „Dearest Nenad, how are you. I’m calling you to do an interview.“ „Divno! Kako želiš, mailom ili da se čujemo preko Skypea?“

„A ne, ne koristim ja to. Možemo sad da radimo intervju, već razgovaramo! Nisam stigla da se javim ranije, Nicki Minaj  i ja bile smo veoma zauzete. Evo, upravo idemo na avion, vraćamo se iz Glazgova sa dodele MTV nagrada, bilo je fantastično.“

Nastavlja da priča, ali ja je ne čujem jer panično razmišljam o tome kako da snimim ovaj razgovor. Ne mogu da memorišem toliku količinu informacija. Prekidam je pitanjem mogu li da je pozovem za nekoliko minuta, samo da obezbedim telefon i spravu za snimanje.

„Ne dolazi u obzir da se trošiš! Ja ću te zvati, samo mi javi kada i na koji broj. Bye, sweetie!“

Naravno, ne znam šta da očekujem, da li će se ikada više javiti ili je već u avionu na putu za Njujork sa Nicki. Dok nameštam snimanje na telefonu i tražim mail sa poslatim pitanjima, telefon ponovo zvoni.

„Darling, gde si?“, čujem sa druge strane i momentalno ulazim u ulogu u ovoj Ab Fab epizodi.

"Evo me u redakciji.“

„Šta radite?“

„Završavamo decembarski broj. Malo smo u haosu.“

„Pričaj mi o tome! Volela bih da dan traje 48 sati kako bih mogla da uradim sve ono što želim! Jedva sam stigla da se javim za ovaj intervju. Zahvali Bogu što imam pola sata za ovaj razgovor. Ali, želim to da uradim jer hoću da pokažemo svetu da imamo stila, imamo šta da ponudimo, da smo dobri ljudi. Nisu meni potrebne naslovne strane ili da svi u Srbiji budu Rushka Bergman. Samo hoću da se bavim svojom umetnošću. I znaš šta: ja sam najbolja. Imam energiju. Idem napred i ne bojim se da se borim, da pokažem svima kako mogu da budem bolja od njih. I ne dajem drugima mesta da dišu. Ja sam drugačija od njih. Radim stvari na svoj način i ne odustajem od toga. Od klovnova koje niko ne uzima za ozbiljno ja transformišem ljude u one koje želite da saslušate.“

 „Trebalo je stići do toga...“

„Slušaj, ja nikada ne govorim da sam odrasla na džezu i bluzu. Imala sam SKC, Azru, Bajagu, EKV. To su ‚najkul‛ ljudi na svetu! Veruj mi! Iz toga sam potekla. I ovo ludilo koje se sada dešava kod nas, ovaj folk, to nas je toliko spustilo, toliko nam naškodilo, to nije ono što mi jesmo. We are the shitiest coolest people in the world! Mi smo divni ljudi!“

Energija koju šalje i strast sa kojom govori (dok mi se deset puta obraća sa darling) momentalno me podižu. To je osećaj sličan onom kada posle četiri razreda i gomile loših predavača dođe Robin Williams i natera vas da se popnete na sto kako biste posmatrali svet iz drugog ugla. Priča mi o Takovu, o tome koliko su je putovanja  i ljudi  koje je sretala duhovno izmenili, kako je imala sreće što je uspela, ali da ipak ne stiže da postigne sve što bi želela i izađe u susret svima koji traže da rade sa njom...

„Pratim šta radiš sa Nicki Minaj i kako si je od trashy rep devojke transformisala u zvezdu crvenog tepiha. Kako si to uspela?“

„Kada sam počela da radim sa njom, izgledala je kao lik iz japanskih crtaća, a sada je sofisticirana žena kojoj se dive. Znaš li kako sam to uspela? Jer sam originalna. Zato što mi imamo ono što oni na zapadu nemaju, niti će ikada imati. Sweetie, I’m not a prep girl.  Ja se nikada ne spremam za posao koji radim. Nikada! Samo zamislim šta želim i pustim da se desi. A za sve to mogu da zahvalim svojim roditelja, svom Takovu, knjigama koje sam tamo čitala, obrazovanju koje sam stekla, hektarima zemlje po kojima sam trčala.  Gde god da odem, to nosim u sebi, to niko ne može da kopira.“

Priča se kako je nakon snimanja sa Andersonom Cooperom on pozvao njenog agenta da mu kaže kako je Rushka najveći genije koji hoda ulicama i da želi da mu bude gost u emisiji, ali je ona odbila jer smatra kako nema šta da kaže.

„Sweety, ne mogu da se pojavim u Andersonovoj emisiji i da pričam bla, bla, bla. Ja nisam ‚bla-bla‛ devojka.“

PageBreak

Ljudi na zapadu ne razumeju tu vrstu odbijanja da se ne bude pred kamerama po svaku cenu. Ona je izabrala put druge strane reflektora. Znala je da će biti dug, ali nijednog trenutka nije odustajala. Ne obraća pažnju na to šta ljudi pričaju i misle o njoj, već je okrenuta svojoj umetnosti, kako definiše svoje stvaranje.

„Slušaj, moram da poručim devojkama i momcima koji ovo čitaju, a ne znaju šta će raditi ili postati u životu, da ne odustaju. Ako se stvari ne dese danas, desiće se sutra. Ili prekosutra. Ili dan nakon toga. Ali, sigurno će se dogoditi ako veruju u to.“

Dok mi sve ovo govori, shvatam da ona zaista živi to što propoveda. Siguran sam da je deo njenog uspeha i šarma i  taj stav koji je u poslu zauzela od samog početka.

„Slušaj, kada radim, kod mene nema pregovora. It’s my way or highway.“

A ne postoje ljudi koji nisu osetili njenu magiju na sebi. Od Hillary Clinton, preko Beyonce, Björk, Marine Abramović, do Michaela Jacksona. Bila je i njegovi lični stilista i promenila način na koji su ga mnogi doživljavali. Ko može da ga zaboravi u onoj crvenoj Balmain jakni, koja je zapravo bila njena, ali savršeno mu je odgovarala. To prepoznavanje  desilo se i na ličnom planu, ostali su bliski sve do njegove smrti.

„Swetty, ne razumeš kako mi je teško trenutno. To je kao kad imaš 100 violinista, ali samo jednog zaista talentovanog. Ostali su tehničari. Tako je i sa stilistima, pa sada svi žele da rade sa mnom. Pomalo sam umorna. Ali, to što sam komunicirala sa toliko različitih ljudi , dodirnula ih,  upoznala, najlepši je dar od Boga. Nekada je lako, a nekada teško. Ali, neverovatno, što je neko veće ime, lakše je s njim sarađivati. Nikada nisam imala problem sa Hilary, Michaelom, Spilbergom ili Kronenbergom, oni sve razumeju. Sa ,malim‛ osobama ispadnu mala dela.“

„S kim nisi radila, a to si želela?“

„Sa Clintom Eastwoodom, kraljicom Elizabethom i papom.“

„Nije li to nemoguće?“

„Pa to i jeste jedino što je bitno. Boriti se, verovati u sebe i u to da ćeš postići ono što zamisliš.“

Počinjemo da raspravljamo o modi (naravno) i poverava mi se kako ne ide na revije. Ali, misli da je  dovoljno da ode u showroomove kako bi znala šta dizajneri prave. To je u skladu sa njenim objašnjenjem o stvarnom funkcionisanju modnog sveta. 

„Nenade, modni urednici su iznad dizajnera. Ti si ta osoba koja ih stvara. Na primer, da je kojim slučajem u Beogradu, ti odabereš Roksandu Ilinčić i odlučiš da od nje napraviš ime. Uzimaš njenu garderobu i iz meseca u mesec stavljaš je u svoj magazin. Ti stvaraš fotografe, šminkere, modele, frizere... Stavljaš ih u svoj list i daješ im besplatnu reklamu. Kao doktor koji brine o zdravlju svih njih. I ljudi treba to da shvate i sarađuju sa tobom. Tako stvari stoje...“

U poslednje vreme pozivaju je da drži predavanja o stajlingu, ali ona misli da je to besmisleno jer ne možeš ići u školu da naučiš da budeš originalan („ili imaš, ili nemaš ukusa“). Veoma je uzbuđena jer je u Americi dobila nagradu Nikola Tesla za doprinos vizuelnim umetnostima. A to nije mala stvar. Tako započinje i temu o režiji i o tome kako snima filmove i okuplja ljude s kojima bi mogla da sarađuje. Hoće da snima sa Shaiaom LaBeoufom, Michaelom Fassbenderom. Kaže da joj je dovoljan samo jedan film i posle njega Oskar. 

„Video sam na Instagramu da si dobila nagradu Nikola Tesla.“

„To nije moj Instagram! To vodi moj asistent. Nemam vremena da sednem, slikam se, niti da postavljam selfie. Ne sakupljam fotografije. Ja ih stvaram. A nisam ni sajt apdejtovala devet godina. Agent mi je zapretio kako to moram da uradim što pre.“

„Nisi zaluđena modernom tehnologijom?“

„Nimalo. Zato sam te i pozvala kada si mi poslao mail. Bitna mi je komunikacija. To je tako divna stvar. Niko ni sa kim ne razgovara. Ne koristimo mozak na način na koji smo ga nekad koristili. Danas se svi samo dopisuju.“

 „Sama si?“

„Naravno. Uz ovakav stil života teško je naći nekoga ko može da te prati. Ali, slušaj, i pored svega ti i ja živimo u raju, privilegovani smo, na neki način i razmaženi. Ne spasavamo svet, ali imamo najlepši posao na svetu. Stvaramo slike koje će dugo ostati za nas.“

I onda nastavlja da „mitinguje“ kao da se sprema za izbore za predsednika Srbije. 

„Sve da se očisti! Prva stvar bila bi da donesem zakon da svako okreči svoju kuću. Stilizovala bih našu zemlju da nam opet bude lepa. Jesi  li me čuo? I, da ti kažem, uvek ste mi u srcu, volim svoju zemlju i obožavam svoje Takovo. Ali, sada se i tu sve promenilo. Mene je majka nekad vodila u operu  u Narodno pozorište, bio je to drugi svet. Sada se svakakvo đubre emituje na televiziji. Katastofa, to nismo mi! Mi smo drugačiji! “

I tako se završava naša Eddie i Patsy epizoda. Ona žuri na let, a ja treba da se vratim hladnoj pizzi koja me čeka na radnom stolu. Zamišljam je kako sa svojom dugom kosom i dugim nogama sedi pored Nicki Minaj koja na Instagram postavlja svoju fotku u Saint Laurent haljini. 

„Vidi, veoma mi je bitno što si saslušao šta sam imala da kažem, što smo popričali. Ali, ti napiši šta god hoćeš. Ne želim i ne mogu to da kontrolišem. Love you, darling. Bye, sunce, bye.“

Tekst: Nenad Janjatović